Pozdrav. Odmah u startu bih rekao da moje znanje o automobilima je vrlo skromno. Završavam fakultet, radim, uštedio sam neki novac i budget mi je oko 5000 Eura. Auto mi treba radi prijevoza do posla Zagreb - Zaprešić, Zagreb - Gorica, i iz razloga što već dugo vremena želim vikendom malo putovati po Hrvatskoj ili negdje vani tipa Slovenija Austrija.
Jako mi se sviđa, ali baš jako mazda 3. Znam da iznos nije neki pre velik ali s tim raspolažem (eventualno još 500 eura mogu navuči). Tako da trebam savijet. Kolege su mi savjetovali da uzmem benzinaca, međutim uglavnom nailazim na 1.6 dizelaše 80 - 85kw u tom cjenovnom rangu. moje pitanje je kakva su vaša iskustva s tim automobilima i motorima. Hvala.

Pozdrav croautoreddite,
kako se vidi iz naslova posta, treba mi mala pomoć u vezi kupovine prvog automobila. Potreban mi je za svakodnevnu gradsku vožnju oko 30 km, te par puta mjesečno vožnju izvan grada oko 250 km.
Budžet: 8000 €.
Nekako naginjem na stranu benzinaca općenito, pogotovo ciljam na 1.6 motor, ili sličnog obujma te me 1.0 motori ne zanimaju. Kilometražu bih htio da nije iznad 150.000 km, ali opet znam da to ovisi o prijašnjom održavanju automobila. I volio bih da nije pretežito star ne stariji od 2010 godišta. Izbjegavam Francuze.
E sad, što se može naći u ovom cjenovnom rangu s ovim kriterijima? Bilo kakvi savjeti su dobrodošli.
Zanima me, ima li smisla gledati aute u inozemstvu, Slovenija, Njemačka? Kakav je postupak uvoza auta i koliki je otprilike trošak (znam da zavisi o godištu, kubikaži, vrijednosti..) koji bih morao isto imati na umu za uvoz? Preporučujete li autoplaceve ili pitati nekoga da mi donese auto iz vana?
​
Hvala svima i ugodan ostatak vikenda.

Pozdrav, pocetkom prosle godine sam napravio saobracajnu nesrecu, zakacio auto na parkingu i pomjerio auto u drugu ulicu zbog protoka saobracaja i na lice mjesta dosao prije policije. Auto je bilo na slovenskim tablicama i registrovano na mog brata, pod punim kaskom. I sad nakon godinu dana sam dobio pismo iz osiguranje (Slovenija) da sam duzan da platim 750 eura jer sam se udaljio sa lica mjesta. Nije mi naplacane kazna za bjezanje sa lica mjesta od strane nase policije. Steta na oba auta nije bila tolika, a osiguranje nije pokrilo moju stetu. Ako mi neko moze pomoci jer nije mi jasno kako mogu da salju kazne na moje ime kad ja nikad nisam boravio u Sloveniji nit sam ikad ista sa osiguranjem imao. I zasto je ova kazna uopste poslata?

Prije par dana sam slično pitanje postavio u hrvatska communityju, pa je rasprava, naravno, krenula na mlin Zagreba i njegove infrastrukture, dok je rasprava o malim gradovima pala u treći plan. Zagorje je puno malih gradića, općina i sela, gdje je sve više manje blizu, pa smatram da bi u takvom podneblju biciklistička infrastruktura bila najkorisnija - to tak barem vani (Slovenija, Austrija, Njemačka, Benelux itd.) funkcionira. Istovremeno, jako puno ljudi za sve aktivnosti koristi isključivo auto, čak i za jako kratke relacije. Ima li u vašim sredinama biciklističke infrastrukture? Ako ne, a koliko znam - u većini sredina, osim relacije Začretje-Zabok-Oroslavje, nema - mislite da bi ljudi više biciklirali da postoji infrastruktura, a ne da se morate voziti po lošem nogostupu (ak ga uopće ima) ili po cesti s poprilično brzim i neopreznim vozačima?

Svugdje ima izuzetaka, ali:
Mislim da smo prilično empatičan narod. Uvijek bude sirovina, kompleksaša, macho muškaraca i zmija inatlija, ali iz mog iskustva i iskustva ljudi oko mene, u odnosu na Europu i SAD, naši ljudi su uglavnom prilično empatični. Treba ti posuditi kleme, progurati auto, izgubio si se, naći će se neko da ti pomogne. Imaš nekog u familiji ili prijatelja ko će (ako ima) posuditi i love.
U Njemačkoj sam boravio na studiju par mjeseci i šok mi je kako su ljudi hladni i neempatični, kako prema strancima, donekle prema ljudima koje poznaju. Pomažu ako im je to posao (info pultovi, turistički radnici, uposlenici željeznica i sl). Dosta dijasporaca iz Europe i SAD-a sa kojima sam malo pričao je sličnog mišljenja. Naumpada mi primjer čovjeka koji se rasjekao i sjedio krvav u metrou dok je išao u bolnicu i niko da mu ponudi pomoć (ne mislim da bi bilo tako kod nas-ja sam lično imao drugačija iskustva).
Iz skromnog iskustva kao turista, slično je sa europskim zemljama koje sam posjetio (Mađarska, Poljska, Slovenija...), za razliku od Italije (mediteranski temperament?) i Turske.
Dok sam radio u turizmu, a i kroz privatne susrete sa strancima, uvijek mi je djelovalo malo kliše kada kažu da su naši ljudi (radnom ljudi, ne samo neko ko zarađuje na njima). topli, gostoljubivi, ovakvi, nakvi. Sada malo razumijem.
Eh sada, pošto se meni lično nije svidjelo na Zapadu, da li sam subjekativan pa hvalim naše ljude bez razloga? Kakva su vaša iskustva?
Tl, dr: naši ljudi su dosta više empatični od ljudi iz (zapadne i centralne) Europe.

Ljudi, kada krece berba i prodaja po pijacama srpskih lubenica?
Auto mi je kod limara, imao sam udes, tako da ne prolazim pored pijaca busom pa da mogu samo da bacim pogled.
Znate na koje mislim, one sa zelenim listovima, sveze ubranim. Ne ovo sto je trenutno dostupno, truli u junu.
Zna li iko?
Hvala

Bok svima,
nakon turističkog obilaska Beča u 5 dana sa familijom, odlučio sam usporediti par stvari kojih sam se nagledao, a mislim da puno nas ima krivu predodžbu o 'bijelom' svijetu.
Ajmo redom: 1. promet - nešto malo bolji. Imaš više traka (od 2 do 4, kako gdje) - > ništa manje rasterećeno nego u zgu, ima i dalje milijun auta i jbga, gužve stalno. Netko bi rekao al zato mi imamo manje prometnih i sl. i bio bi upravu. Svaki dan smo čuli rotirke hitne i sl. minimalno 3-4 puta. Vjerojatno nije svaka od prometne al jedna prometna nam se taman pored hotela desila. 3 trake, 2 u suprotnom (da 5 sve skupa), ali između njih nekakav 'međuprostor', lik se zabio u auto ispred zdesna, trkno jednog lijevo, ovaj pokupio ženu na tom međuprostoru. Došle odma 2 hitne, 4 policajca i vatrogasci. Za 1h nigdje nikog, sve iscrtano popisano.
Jako puno znakova, trebaš vozit baš po propisima da bi ih sve pročitao. Svi voze po propisima, bar što se tiče brzine, to je najveća razlika u odnosu na nas. Neke ceste su giga debilne, tipa ideš ravno i najednom ravno ne smiješ, imaš obavezno lijevo u jednosmjernu, ali i suprotna strana ima isto (obavezno desno), u jednosmjernu. Ima neka neloša fora di su im ceste napravljene tako da oni koji skreću lijevo na semaforu imaju skretanje prije zapravo centralnog raskrižja. wierd but it works.
I sad ono di su najlošiji - kvaliteta cesta. Ništa bolja nego kod nas, osim ako ne usporediš sa nekom žešćom prčijom tipa Svetom Klarom il Čulincem il negdje gdje je stalno raskopano i izrezbareno. Tijekom puta, definitivno najbolje AC ima Slovenija, kao da se po maslacu voziš, bez ijedne crte.

1. Javni promet - E tu nas šišaju jebački. U bahn je čudo. S jedne strane grada na drugu za 30 min. Vlak kad krene osjetiš onu silu zabijanja u sjedalo, isto kad koče. Tako brzo idu, a ne ko naši tramvaji kojima treba 2h da krenu il nedaj bože vlaku HŽa. Ima brdo romobila preko aplikacije njihove, puno biciklista.

Biciklisti imaju posebne staze, baš izlivene asfaltom, ne označene crvenom flekom preko pješačkog kao kod nas (50/50). Tramvaji su im tu relativno ok, niš posebno, naši su možda čak bolji, ali njihovi su uredniji. Bus nisam koristio. Ono što je NAJVEĆA razlika između nas i njih opet je u ljudima -> Kada U-bahn/tramvaj stane prvo svi fino naprave mjesta i pričekaju da svi izađu, a zatim svi lijepo uđu. Poštuju se do kraja sva stajaća mjesta gdje je fino označeno baby kolica prostor, prostor za starije, čak su stavili i prostor za samohrane očeve, i sl. Nema naguravanja, nema guranja čak i kad je krcato. Bilo je relativno vruće, ali unutra sa skoro pa popunjenim vlakom je relativno ok, klima dela fino. Vlakovi su također održavani i nema grafita, smrada i sličnog po njima.

1. Hrana - e tu mi je teško podijelit stvari kod kog je bolja, pa ajmo ovako - restoranska hrana - tu ih rasturamo. Hrana u dućanima - oni tu nas rasturaju.

Pri tome mislim na omjer kvaliteta:količina:cijena -> Restorani su im skupi pun k. Npr. jedan rižoto sa piletinom u umaku od gljiva koji u nokturnu dobiš za cca 10€ sam tamo platio 24€. Coca cola kod nas cca 18kn (2, 2.5€) kod njih 4.5 €. Pa ti vidi. Što se tiče kvalitete, nije loše, mi smo možda čak i bolji u kvaliteti. Porcije su tak tak, najedeš se, ali ne previše, al ne ni premalo. Ručak od 2 glavna jela, 1 dječjeg menija i 4 soka ispadne 60ak €.
Hrana u dućanima (Hofer) - koliko sam shvatio hofer je austrijski 'Lidl', cijene su tamo relativno ok. 0.45€ za 0.5 L vodu, cola je oko 1.29€ ak se ne varam 0.5L, itd. Rum kuglice 300g su 3€, kod nas su sad 26kn 150g, okus isti. Nešto drugo osim toga nismo kupovali pa ne znam. Voda je tak tak, nekakva njihova sa planina, ali dosta sumportasta, romerquelle je ok. Voda iz pipe je isto tak sumporasta malo, ima onaj aftertaste. Kupili smo neka peciva i namaze, bilo je čist ok za večeru neš gricnut. ne mogu sa sigurnošću reć dal je bolje od našeg, ali mi se po viđenom čini jeftinije.

1. Razgledavanje

Beč sam po sebi ima hrpu toga što možete vidjet for free jer je predivan grad, od parlamenta, schonbrunna, vrtova, karlsplatza, stephansplatza itd.. no ajmo mi o plaćenim stvarima:
- Daleko su skuplji nego mi. Najkraći izlet u Schmetterling house je bio 23€ za 2 odraslih i 2 djece (djeca su free!). Sve skupa ti treba 20ak min da to prođeš i to je daleko preskupo za to. Uz svo slikanje i naganjanje djece. Oni sve što platiš i ulažu, jer zbilja izgleda održavano i očuvano.
- Ulazak u zoo u Schonbrunnu je oko 54€ za 2 odraslih i 2 djece (plaćalo 1, 1 free) - ovo je jako jako dobar ulog jer smo potrošili cca 4-5 sati i nismo vidjeli sve ali smo bili preumorni nastavit.
- Ulazak u House of music je 33 obiteljska - još jedan super izlet koji je vrijedio novaca. (ako nekog zanima detaljnije napišem)
- Ulazak u House des meers oko 50€ za 2 odraslih i 2 djece ( 1 free) - 11 katova riba, isto smo potrošili cca 3-4 sata + najbolji view beča sa 11. kata u 360. Tako da se isplatilo
- Prater je relativno jeftin kao i nekad (5-10€ po vožnji, prolazak parkom free), ali sad imaju one finte da ne dobiš više sliku na kraju, nego platiš još 5 € za sliku i sl.
- Schonbrunn kids museum - di se djeca mogu oblačit u history figure i čačkat svašta interaktivno je bio oko 17€ i ovo je jedan od najisplativijih muzeja za bit s djecom, cca 2-3 sata trajanja.
E sad, mi smo puno jeftiniji za pregledavanje svega i svačega, ali daleko nam fali raznolikosti, interaktivnosti i slično. Zg ima nešto tih interaktivnih fora 'muzeja', ali to je sve malo i slabo. Na moru ne znam kakvo je stanje, ali gdje sam ljetovao recimo ne znam ništa takvoga.

1. Ljudi

- Vrlo susretljivi, s obzirom da sam zadnji put bio prije 10+ godina tamo, sad svi najednom pričaju engleski, ne sjećam se da su tad ga toliko 'voljeli' i koristili. Bonton je mila majka. Ne gledaju te ljudi u vlaku, vani i sl. U zgu imaš osjećaj da svi pilje u tebe stalno i di god si.
- Prosjaka ima jako malo i to u pothodnicima kod U-bahnova, rekao bih da generalno ima više nego u Zgu, ako gledam po omjeru stanovništva.
- nema žicaroša
- ima svakojakog miješanog svijeta, baš ono svega. Azijata, crnaca, zamotanih, ovakvih, onakvih, zbilja šaroliko, nigdje nisam vidio incidente ko kod nas da netko napadne drugu osobu.
- Domaćih ima ko pljeve - sjediš u restoranu, pričaš sa zalizanim austrijancem na njemačkom, 20 min kasnije tražiš račun od konobarice kad ono 'evo sad ću vam poslat kolegu' :D Pa onda lik u hotelu kaže 'ma žena mi je hrvatica'. U razgledavanjima svako tolko čuješ domaće ili srbe (stalno 'brekaju') itd..

1. Smještaj - ne mogu usporedit s nečim našim, ali 450€ za 4 noći sa doručkom za 4članu obitelj seems very good u 4* hotelu pored Schönbrunna. Što se tiče samog grada, grad je čist ko suza. Nema smeća, nema grafita (ponegdje ima, ali ne kod kod nas na svakom kurcu tak reć). Ono što je smiješno je kako u pothodnicima, kao npr. naš Importane, nema pekara, nema nikakvih žderila. Ako i ima, onda su na samom ulazu, a unutar pothodnika je sve čisto kao suza (mramorni su podovi). Nitko ne hoda okolo i ždere, svi ili sjede negdje i počiste za sobom. Predivno.
   
2. jedino s čime se nisam susreo je birokracija i zdravstvo, ali vjerojatno je i to 10x bolje nego tu.
   

dakle neki rezime: Plus - bonton u ljudi, raznovrsnost stanovništa bez mržnje, jebački javni prijevoz, šarolik izbor atrakcija za djecu i roditelje i pregled muzeja, prater, jako jako jako lijep i uređen grad.
Minus - promet, cijene u restoranima, cijene atrakcija (iako su neke opravdane)
​

Zdravo svima!
Posetio sam vašu, i nekadašnju našu zajedničku, zemlju. Bilo mi je zadovoljstvo i hteo bi opet u bliskoj budućnost da posetim opet. Hteo bi da spodelim mojih iskustava i postavim nekoliko pitanja za ono što sam iskusio tamo.
Za početak, keva počela da radi tamo, pa sam imao priliku da je posetim sa ćaletom, napravili smo neku malu ekskurziju bivše Juge, ali najviše vremena smo proveli HR. Drugi put mi je da odem kod vas, prvi mi je bio kad sam bio klinac u 2007.
Iz Makedonije sam.

1. Sve je divno uređeno i putevi su vam fenomenalni za razliku od naših. Izgradili ste super autoput, mada skupa je putarina, ali sve se divno održava i ne plaćaš da sjebeš svoja kola kao ovde. Sve je izuzetno čisto, u životu nisam skladirao pikavce u džepu, prosto mi je bilo žao da bacam i takvo smeće, i ovde ne bacam, samo što ovde ne bi držao toliko vreme pikavce, sve je apsolutno prljavo i smrdljivo, ljudi, pogotovo Albanci i Romi, nonšalantno i konstantno bacaju smeće i zagađuju sredinu, što narušuju ugled naše države. A zato i privlačite takve kulturne turiste, zato mi nikad ne bi mogli to da uradimo, a i Albanija isto, džabe sva ta prirodna lepota i jeftine cene kad nam je zemlja jedno veliko đubrište. Nađe se i kod vama neki debil što baca đubre sigurno, ipak smo Balkanci, ali ne u toliki razmer kao kod nama.
   
2. Takođe mi se sviđa kako održujete parkove i arheološke i istoriske lokalitete, mada ulaznice na nekim mestima mi deluju preskupo. 30 eura je previše za ulaz na Krku, a koliko smo razbrali, ne dobijaš ništa sa time u smisli krstarenje i sve to, samo za privilegiju. Bio sam isto tako u Splitu, hteo da uđem u onoj Katedrali u Dioklecianovoj Palači, ali ulaz skoro 10 eura. Kako to da se naplaćuje toliko mnogo ulaz u crkvi, razumem da bi previše bila gužva da je besplatno, ali opet. Dobro je što se ne naplaća ulaz u Dubrovniku, ali zato je parking 6 i više eura sat. Tata mi pričao za dobra stara vremena kada smo išli i ulični parking bio besplatan. Nažalost nisam imao toliko vremena pa nisam bio u sve te zanimljivosti, kao što su zidine i rektorska palača i sve to. Planiram da posvetim par dana samo za Dubrovniku u budućnosti, mislim da bi najisplatlivije bilo da nađem neki smeštaj u novi deo sa besplatnim parkingom i da idem peške ili sa autobusom do starom gradu. Jel imate neke tips za mene za ubuduće? Primer, jeftinije ulaznice i načine da se uštedi malo lova za sve to, a da se obiđe sve.
   
3. Kad uračunate cene i plate, standardi života između naše dve zemlje pa i ne deluju toliko različito. Cene po marketima su dosta skuplji, neke stvari i duplo, jedino svinjsko meso sam primetio da je jeftinije. Tako da isto je. Kada razmišlim, i vama je sigurno skupo letovati i posetiti zanimljivoste po Hrvatskoj, tako da, ne gotivim se vama na to. Isto tako mi je malo ne ferski što strani radnici zarađuju više od domaćih sa onim bonusem za onih koji su odalečeni od kuće. Stranci imaju i besplatan smeštaj, struju, vodu, i plus veću platu za 10-20%. Al zato vaši idu gore a mi kod vas. Ima i ovde nedostatak radne snage, al nažalost niko sa četiri strane sveta ne želi doći ovde da radi u ovu mizeriju.
   
4. Bio sam iznenađen što za nedelju dana tamo, video sam samo jedno policijsko auto u celoj Hrvatskoj, ne uračunujući udese i granične prelaze, zato sam morao i da ga slikam. Ovde brate ne možeš da prdneš a da te žandar ne čuje. Na svakih 100 metara ima policiska kontrola. Čini mi se da 10% od građana su deo policije jebem ih. Policiska država, veliki brat te posmatra. I samo čujem, svaki mesec, nove konkurske, kako će da prime novih 400-500-1000, koliko i da je murjaka. Idijoti. Čini mi se da država živi od poreza naftenih derivata i kazne. Bem ih u dupe.
   
5. Nisam toliko imao vremena da provedem sa Hrvatima, ali skoro svi bili ljubazni i topli, i gledali nas ko da smo naši, što mi se jako sviđa, ipak smo, i ja gledam tako na to.
   
6. Kad se majka zaposlila tamo, rekli su joj iz agencije u Makedoniji da ne zvuči tamo ko da je iz Srbije, što nam je bilo jako smešno. Jel bi se stvarno neko uzbudio na to? Bitno je razumeti se. Nama je najbliža i kulturno i politički Srbija. Oni su jedini koji nisu se protivili i negirali Makedonski identitet, ime i jezik. A pošto je Makedonija mala, ovde je jako popularna Srpska muzika, u suštini turbofolk nažalost, a i film isto tako. Hrvatska je na malo dalje drugo mesto u to.
   

6.5. Oprostite na moji Srpsko-Hrvatski-Kumanovsko-Makedonski hibridni jezik na koji pišem, gledam što više knjiga da čitam na Srpskom, po nekad i na Hrvatskom, mada malo mi je teži za razumeti. Ne mogu toliko da podnosim Makedonski i nedostatak reči istog. A i prevodi su isto tako loši. Tako da..

1. Možda malo je ovo političko pitanje, ali čudno mi je bilo što toliko se pominje domovinski rat po medijima. I na radiju, i na televiziji. Što i da puštiš, samo se pominje domovinski i domivinski rat. Čudno mi je što se toliko pominje a prošle su skoro 30 godina. Žalosno je za svih žrtava i sve to. Makedonija se mirno razdvojila, al imali smo i mi konflikte, mada dosta kraćih u sporedbi, kao u 2001 sa terorista UČKa. Al retko se pominje za to. Jel bilo neka godišnjica pre nedelju dana?

7.5 Svoje poreklo smatram za Srpsko zato što mi Makedonska istorija nema smisao, bar ono što smo učili u školi. Najviše se privlačim Srpskoj, bar u suštini regionom odakle potičem. Hoću da gledam na stvarima bez bajase i sve to, pričali sa jednim prijateljem koji je Hrvat po poreklom, završio faks po Istoriji, rekao mi je da je najbolje kad neki stranac piše tvoju istoriju, na što se mnogo saglasujem. Moji me učili da ne budem nacionalista, da smo svi naši, bar mi iz bivše Juge. A i teško je voleti zemlju koja ti daje toliko loše uslove za život, izuzetak u ovo iz bivše juge su Hrvatska, a najviše Slovenija, al oni uvek bili ozbiljni, za razliku od nas. Tata uvek je navijao za svi ovih naših sa isti entuzijazam. Najbolje da Slovenija porazi Srbiju u finalu nego neko drugi. Nažalost Makedonija malo ulože u naše sportiste pa je uzaludno biti pozitivan kada ih gledaš. Ne možeš biti razočaran kada imaš niske pretpostavke.
Sigurno sam puno stvari propustio, zaboravio da pomenem i sve to, kasno je uveče i umoran sam. Što mi padne na pamet ću da uradim novi post ili što bilo. Veliki pozdrav iz Makedonije!

Ok, definitivno nisam planirao da obično objašnjenje OP-u zašto ne treba da uništavamo MHE postane egzistencijalna horor priča sa primesama satire i planinom društvene kritike. Ali, to je što je. Moram nekako da sjebem writers block. Napisano na telefonu. Here goes nothing.
 

Abeceda Užasa

Jednog dana, rešeni da stanu na put uništenju prirode u Srbiji, okupe se sledeće osobe: Alen, Bane, Ceca, Dejan, Eva, Fića, Goran, Horvat, Ilija, Jelena, Kosta, Lena, Milica, Nikola, Obren, Peđa, Rajko, Sanja, Tijana, Una, Veljko, i Zoran.
Svi su bili složni, i želeli da se reše male hidroelektrane (MHE) u njihovom selu, i nisu se bojali države. Mislili su da su nepobedivi jer se bore protiv zla i za korist svih dobrih ljudi i budućih generacija u Srbiji.
Jedne noći, oni raznesu tu MHE eksplozivom. Materijalna šteta je velika, reka je ponovo potekla, i niko nije povređen. Investitor je naravno ljut i želi da svi odgovorni budu kažnjeni.
E sad dolazi ono što se uvek događa u Srbiji. Vekovna borba zla protiv dobra, gde se unapred zna pobednik. Sa jedne strane je ova grupa prijatelja kao pojedinci, a sa druge strane je svemoćna, bezlična država kosmičkog užasa, koja kao ni Ktulu nikome ne polaže račune niti bilo išta objašnjava.
Krenimo po redu.
Alen je bio tih i povučen, sve dok nije odlučio da nešto uradi za svoju zemlju. Ubrzo posle incidenta policija uhapsi Alena. Tuku ga dok se ne usere, ali on neće da izda drugove. Kad su ga pustili, život mu je digitalno uništen. Svi računi u banci su mu neobjašnjivo blokirani, a ne može ni auto da registruje. Mobilni operater mu je ugasio broj. Facebook, Upwork, i LinkedIn su mu zatvorili nalog na osnovu zahteva države Srbije, a katastar je volšebno prebacio njegov stan na nečije drugo ime. Alen nema kome da se žali. Medije boli kurac ili ih niko ne sluša, advokati neće da rade za džabe, a Alenova ušteđevina u kešu nije toliko velika da može da podrži dva-tri meseca bez prihoda za koje je potrebno da bude digitalno prisutan. I tako, jednog dana Alen, pošto je već bio pomalo labilan, odlučuje da digne ruku na sebe. "Čovek skočio sa osmog sprata," ostade kratka crtica u Večernjim Novostima.
Kroz mesec dana, isto se događa sa Banetom. Država ga proguta, sažvaće, iskenja, i njegov život je završen. Na nekom navijačkom forumu osvane da je Bane gej (sa sve snimcima telefonskih razgovora do koje je samo BIA mogla da dođe), i on tako dospe na spisak za odstrel. Lokalna navijačka grupa "Jebači" - Bosilegrad nalaze Baneta dok se vraćao peške sa posla, i odlučuju da opravdaju svoje ime. Bane se budi go u jarku ispred svoje kuće, pet je ujutru. Pored obilnog krvarenja iz rektuma, Bane u ambulanti saznaje da su mu "Jebači" ubrizgali kokain u venu, što ga sada čini narkomanom, iako nikad u životu nije koristio droge. Takođe saznaje da je sada zaražen HIV-om, a i njegov otac i deda saznaju da je gej i narkoman, i odriču ga se. Bane zove Dejana i pita ga da li bi ga primio na nedelju dana dok vidi gde i kako će, Dejan prihvata. Nažalost Bane sledećeg dana dobija sepsu, visoku temperaturu, i umire sam ispod nadvožnjaka. Psi lutalice su se postarale da identifikacija tela bude nemoguća.
Ceca je žena u godinama, mali privrednik. Mesec dana posle Banetove smeti, Ceca biva uhapšena. Ima advokata ali je slaba vajda, sve sudije u njenom malom mestu su plaćene ili ucenjene, tako da njen slučaj navodnog terorizma završi u fioci. Ali, posledice ostaju. Vreme samo ide a računi se gomilaju, a posla nema, jer joj je država ukinula firmu od koje je živela. Zadnji udarac se događa kada lopovi provale u magacin gde drži skupe delove za električne viljuškare, i sve zapale. Ceca ne može ni kredit da uzme u banci, jer kreditni biro odbija sve upite kao da ne postoji. Na kraju biva osuđena na 6 meseci zatvora zbog propuštanja da plati poreske doprinose, a kada u januaru dospe u žensko odeljenje Zabele smeštaju je u samicu, gde dobija upalu pluća i umire u zatvorskoj bolnici.
Dejana hapse ubrzo posle toga. Umire na saslušanju, unutrašnje krvarenje zbog batina prilikom isleđivanja. Posle Banetove smrti Dejan je bio vrlo rastrojen (voleo ga je), i nije hteo da sarađuje sa policijom. Slučaj je zataškan, i pored protesta porodice njegovo telo je kremirano pre obdukcije. Informer piše da je Dejan bio nemački špijun, plaćen od strane albanske mafije. Porodica tuži Informer, i sledećeg dana on piše kako je Dejan bio ne samo nemački špijun nego i pedofil. Parnica protiv Informera se oteže 12 godina, i pobeda porodice biva nezapažena, premalo i prekasno.
Eva zove par preostalih ljudi iz grupe, da vidi šta dalje raditi, ali oni se takođe boje za svoj život, i spremaju da pobegnu iz zemlje. Evu jedne noći pored ulaza u zgradu dočekuje navijač Crvene Zvezde, koji je nožem ubada deset puta psujući joj majku ustašku. Evu slučajno otkriva Fića, i odvozi je do urgentnog centra, gde će ona umreti iste noći, zvanično od zadobijenih povreda, a zapravo zato što je lekar dobio naredbu da ona ne sme preživeti. To, ili je imala zdravu jetru i srce koji se mogu dobro prodati. Navijač nikada nije pronađen i pored toga što je događaj snimljen kamerom, i on ostavio nož na licu mesta.
Fića dočekuje jutro uplakan ispred urgentnog centra, i okreće Evinu porodicu da im javi tužnu vest. Potom kreće autom svojoj kući, ali ga presreće interventna jedinica policije, i slučajno otvara vatru na njega dok je izlazio iz auta. "Okršaj policije i narko dilera," piše Kurir.
Goran dobija poziv poštom da se javi u policiju na informativni razgovor. Poučen iskustvom njegovog druga Dejana, odlučuje da odmah napusti zemlju. Zaustavljaju ga na rumunskoj granici, i tu mu se gubi svaki trag.
Horvat je uspeo da uhvati let za Ljubljanu, i misli da se spasao. Ali republika Slovenija tretira Srbiju kao demokratsku zemlju u kojoj vlada pravo, i zato usvajaju zahtev za njegovu ekstradiciju. Interpol hapsi Horvata negde u Francuskoj, isporučuje ga Srbiji, i Horvat biva izboden šrafcigerom u istražnom zatvoru, gde umire od krvarenja. Nikada nije obelodanjeno otkud Šrafciger u zatvoru, niti ko ga je napao. "Slučaj Horvat" je neko vreme u medijima, ali onda pada u zaborav. Slovenija i dalje smatra Srbiju za sigurnu zemlju.
Ilija ima dobrog advokata i dvoje drugova koji ga čuvaju, i misli da će uspeti da preživi dok se prašina slegne. Ali onda kreće njegovo blaćenje u medijima: nazivaju ga manijakom, seksualnim predatorom koji napada devojčice, nađene su fotografije u njegovom stanu (koje je neko tamo podmetnuo). Drugovi ga napuštaju da ne bi ugrozili svoju reputaciju, a grupa navijača ga okružuje ispred kuće i ubija bejzbol palicama. Svi dobijaju uslovne kazne.
Jelena, shvativši da se od Srbije ne može pobeći ni sakriti, oduzima sebi život predozirajući se pilulama. Kada ju je majka otkrila kako leži u kupatilu, pozvala je hitnu pomoć, kojoj je iz nekog razloga trebalo tri sata da stigne. Lekari su konstatovati smrt.
Kosta je oduvek bio jak, mentalno i psihički. Redovno ide u teretanu, zdravo se hrani, ide u crkvu, i čita knjige. Kada je policija zakucala na njegova vrata i odvela ga u stanicu, sve je priznao jer ga nije bila sramota, mislio je da čini pravu stvar. Osuđen je pravosnažno na 40 godina zatvora zbog terorizma. Roditelji i žena su ga se odrekli preko novina. Trećeg dana robije u Sremskoj Mitrovici, čuvari su ga odveli u samicu, i tamo ostavili bez hrane i vode. Ćelija je u papirima bila označena kao prazna, iako je u njoj bio Kosta, od koga su posle šest meseci ostale samo kosti.
Lena je shvatila da će umreti čim se Sauronovo Oko države ustremi na nju. Zato je napravila dil sa đavolom, brže-bolje se učlanila u partiju, dovela Nikolu, Obrena, i Peđu u jedan kafić, zatim je izašla, a grupa od petoro maskiranih mišićavih šifonjera je upala i ispraznila šezdeset metaka u Nikolu (fotograf), Obrena (parketar i otac dvoje dece), i Peđu (anesteziolog). Sledećeg dana u jutarnjem programu državni službenici su pričali o borbi protiv mafije i kako niko nije jači od države. Sedam meseci kasnije Lena nažalost nalazi svoju savest, i naprasno odlazi u šumu negde u zapadnoj Srbiji, tražeći zaborav, a zapravo tražeći da je vukovi raspore i raznesu na sve četiri strane sveta. Niko nikada nije našao njeno telo.
Milica je bila gotičarka. Živela je u predgrađu, i mrzela je narodnjake, svadbe, ajvar, i bilo šta vezano za srpsku kulturu. Palanački um bi rekao da je ona savršeni primer domaćeg izdajnika i stranog plaćenika. Zato nije ni bilo čudno što se pridružila ovom poduhvatu, jer je htela da uradi nešto haotično, možda čak i malo satansko, kao odjek nekog post-modernog izraza koji se izgubio u šumu. Posle incidenta, Milica je otišla kod drugarice (Zoranova ćerka) da slušaju metal i nalivaju se pivom, vrišteći kako je digla MHE u vazduh. Komšije su pozvale komunalnu miliciju, koja je pozvala policiju, koja je odvela Milicu na trežnjenje njenog života. Zoran je za dlaku izbegao da bude osumnjičen, ali je zato Milica sa svojom bakom i majkom bila isleđivana danima. U pritvoru u opštinskoj policijskoj stanici je bila silovana posle gašenja svetla, i nekako je uspela da gurne silovatelja tako da je on udario glavom o rešetke i umro na licu mesta. Milica je osuđena na 12 godina robije, ali je nađena mrtva u ćeliji pre nego što je presuda postala pravosnažna.
Rajko je imao druga koji radi u Kriku i honorarno za Insajder TV, i zajedno su napravili prilog o MHE koja je uništena eksplozivom. Pomenuli su sve sumnjive smrti svih Rajkovih drugova i drugarica, i postavili mnogo nezgodnih pitanja. Reakcija javnosti je bila mlaka. Desio se i protest, oko 100 ljudi je blokiralo Gazelu, ali policija sa psima ih je rasterala. Za šest meseci niko se više nije sećao niti je pominjao taj incident. Razočaran, Rajko je počeo da planira da emigrira kod rodbine u Nemačku. Njegov život se prerano i nasilno završio u Beogradu kod mosta Gazela, na istom mestu gde je par meseci pre toga bio protest. Dvojica navijača su zaustavili njegov auto, izvukli ga naočigled prolaznika, prebili bejzbol palicama, a potom polili benzinom i zapalili. Mobilnim su snimali njegove krike. Video je osvanuo na Tiktoku, a jutarnji program sledećeg dana je bio na temu vršnjačkog nasilja i navijačkih grupa.
Sanja je neko vreme živela u strahu, a onda je prestala da se boji. Mislila je da je gotovo, da je odmazda prestala. Pisala je po internetu kako treba ustati i ponovo pokrenuti otpor u Srbiji. Upisala je drugu godinu arhitektonskog fakulteta, i nadala se da će otići iz zemlje jednog dana. To se sve prekinulo kada je policija upala na predavanje i odvukla je pred profesorom i studentima. Niko nije smeo da se umeša. Posle informativnog razgovora joj se gubi svaki trag. Neke njene prijateljice bi se zaklele da su je prepoznale na par naloga na OnlyFans sajtu, gde je sedela na prljavom krevetu u nekom ruskom bordelu, praznog pogleda, sama kost i koža. Nije mogla imati više od 30 kila.
Tijana je sama otišla u policiju da se prijavi odmah posle incidenta, još uvek slepo verujući da postoji neka poštena osoba tamo. Nije otkrivala druge, i sama je označila sebe kao jedinog krivca i počinioca dizanja MHE u vazduh. Potom su je odveli u neku zgradu BIA-e, gde su je dva uglađena gospodina u kožnim keceljama mučili deset dana i deset noći. Pre nego što je izgubila razum i poslata na doživotno lečenje u Kovinsku mentalnu bolnicu, označila je Acu, Dejana, Fiću, i Rajka kao saučesnike. Zadnji i poslednji čovek koji je video Tijanu živu je bio njen otac, kada je posetio u Kovinu, gde je bila bez svesti zavezana za krevet. Smrdela je na izmet, falila joj je ruka, jedna noga, jezik, oba uveta, obe bradavice, deo nosa, i oba očna kapka.
Una je imala majku i brata koji su bili članovi partije. Pokušali su da izglade stvar, ali je izvršni odbor bio neumoljiv: mora se smesta predati policiji. Suočeni sa izborom između porodice i stranke, Unina majka i brat su izabrali život, i javili stranci lokaciju gde se Una krila. Budući da je oduvek bila dobra sa hemijom i eksplozivom, Una nije htela da se lako preda. Dobro se opremila, postavila je zamke i mine oko kuće u okolini Kraljeva gde se krila. Nadala se vatrometu, ali je skinuta snajperskim hicem kada je slučajno izašla na terasu da uživa u jutarnjem povetarcu. "Ogromna pobeda države," pisao je Informer, "sprečen ludak da napravi veću štetu."
Veljko je bio pobožan i verovao je u Božiju pravdu. Kada je video da članovi kružoka u kome je bio nestaju jedan za drugim, i da nema nikakve nade da će imati fer suđenje ili moći da pobegne od duge ruke države, odlučuje da ode na Svetu Goru, u Hilandar, kao poslednje utočište. Po dolasku monasi ga prihvataju, i on neko vreme pomaže na imanju i u poslovima oko održavanja. Nažalost dvoje monaha koji su nekada radili za Udbu telefonom su javljaju da je Veljko u Hilandaru. Kada je grčka policija došla monasi nisu hteli da ga predaju. Veljko je mislio da se izvukao, ali jednog dana Udbin monah mu je po naredbi sipao otrov u jelo, i Veljko je umro sledećeg dana. Suprotno njegovoj poslednjoj želji da bude sahranjen na Svetoj Gori, telo mu je preneseno u Srbiju, gde mu se gubi trag.
Zoran je bio američki građanin i nedelju dana posle incidenta se vratio u Čikago, gde je živeo sa ženom i troje dece. Mislio je da je gotovo, da nema šanse da bude izručen Srbiji jer ga štiti Američka država. Tako je i bilo. Nije nameravao da se ikada vrati u Srbiju, a obavestio je lokalnu policiju da pripaze na moguće strane agente koji bi da mu naude. Pet godina je Zoran poživeo u miru, i nije prestajao da piše članke za opozicione medije poput Danasa ili blogove kao što su Peščanik. Čak je jednom nastupao u DLZ emisiji sa Markom Vidojkovićem, i bio gost u podkastu kod Galeba Nikačevića (preko Zoom-a, naravno). Zoran je mislio da je preživeo. Sve dok, dve godine kasnije, nije išao na odmor u Italiju, a avion je zbog nesrećne kombinacije oluje i erupcije Etne morao da neplanirano sleti na Niški aerodrom zbog popravki. To su bili najnapetijih tri sata u njegovom životu, koji su se završili hladnim tušem: tri agenta BIA su ušli u avion, ugrabili Zorana pred svim putnicima i njegovom porodicom, i odveli ga u nepoznatom pravcu. "Uhapšen bombaš koji je planirao drugi napad u Srbiji," pisao je Informer, a predsednik je u vanrednom obraćanju naglasio da nema nikoga jačeg od države, da će sva lica biti procesuirana, da pustimo da institucije rade svoj posao, i da se Srbija ne boji nikoga kad sprovodi svoje državne interese.
I tako, deco, došli smo do kraja ove okrutne bajke. Jesmo li šta naučili?

AKADEMIK. Najviša i najnedostižnija od svih titula. Odnositi se prema njoj sa strahopoštovanjem i uvijek je stavljati ispred imena onoga komu pripada. Akademici – najumniji ljudi koji hodaju zemljom. Ne zna se čime se bave: rade li što ili samo nose teret naslova akademik.
AMERIKA. Prosječni je Amerikanac krajnje neobrazovan. Amerikanci cijelom svijetu dijele lekcije o demokraciji i ljudskim pravima, kao da zaboravljaju što su sami učinili s Indijancima!
ANDRIĆ (Ivo). Izdajica. Dobar pisac, ali lišen ljudskog morala i poštenja. Ipak, ne treba se sasvim odreći našeg nobelovca.
ANTIFAŠIZAM. Prazan pojam, lišen stvarnog sadržaja. Krinka iza koje se skrivaju strahote i zlodjela komunizma.
ATEIZAM. Propala stvar. Neslavno potonuo skupa s komunizmom. Ateisti su naivni egoisti koji precjenjuju vlastiti razum.
AUTOMOBIL. Limeni ljubimac. Vrlo je šik naučiti malo dijete da raspoznaje marke automobila. U današnje vrijeme svaka šuša ima vlastiti auto.
BALKANAC. Uvreda zbog koje je opravdano fizički se obračunati s onim tko vam ju je uputio.
BAN JELAČIĆ. Mađari još i danas protrnu od straha na spomen njegova imena. Obavezno ga spomenuti kada se razgovara s kakvim Mađarom.
BIZANTINAC. Sinonim za podmukla i prevrtljiva čovjeka. Bizantinci su uglavnom Srbi.
BOSNA. Tamni vilajet. Ne zna se što bi to imalo značiti, ali je vrlo istinito. Zemlja ćevapčića i viceva. Bosanci su posvuda, samo ne u Bosni.
BRONČANI KONJANICI. Svi su austro-ugarski brončani konjanici načinjeni od bronce zarobljenih turskih topova.
CJEPIDLAKA. »Kritičar naših postupaka« (A. Bierce; vrijedi i danas).
CRKVA. Posljednja moralna vertikala. Jedino se ona još nije kompromitirala.
CRKVENA ZVONA. Ona na važnijim proštenišnim crkvama uvijek su načinjena od bronce zarobljenih turskih topova.
ĆIRILICA. Srpsko pismo. Čuvati se da je ne naučite. Ako je već znate čitati, bolje je to držati u tajnosti.
DEMOKRACIJA. Velika podvala. Samo iluzija.
DESNIČAR. Citirati misao: »Tko u mladosti nije bio komunist, taj nema srca, a tko u zreloj dobi nije desničar, taj nema pameti.«
DJECA. »To je kapital, kažem vam.« (Čuje se u vlaku, kod frizera i na drugim mjestima pogodnima za vođenje neobaveznih ili čak filozofskih razgovora.)
DOJENČAD. Sve razumiju; neka vas ne zavara to što ne mogu izreći svoje misli.
DRUG. Riječ koju bi trebalo zabraniti. Koristiti je samo kao uvredu.
DUBIOZNO. Učena riječ koja znači manje-više isto što i dubinski, temeljito. Kaže se »dubiozno se baviti nečim«. Ili: »Prostudirao je to baš dubiozno«.
EGZISTENCIJA. Isto što i posao ili radno mjesto. Mnoge niskosti i podlosti koje činimo mogu se pravdati brigom za egzistenciju.
ENGLEZI. Kradljivci tuđih kulturnih spomenika širom svijeta. Ukočeni i neduhoviti; njihovi vicevi naprosto nisu smiješni. Neskloni Hrvatskoj.
EUROPA. Stara kurva. (Nije li je već Zeus silovao?) Uvijek smo bili njezin dio.
EVOLUCIJA. Nije dokazana. Prema tome, ne bi je se smjelo spominjati u školi.
FAŠIZAM. Manje zlo od komunizma.
FRANCUZI. Uglavnom ružni, ali zrače neodoljivim šarmom. Ne mogu prežaliti što više nisu važni kao nekada. Iskvareni i pomalo ljigavi. Ipak, imaju nešto što izaziva poštovanje: Legiju stranaca.
GENOCID. Najgori ratni zločin, koji se sastoji u ubijanju civila naše narodnosti.
GERMANIZMI. Rabeći ih obilno u svakodnevnom govoru (npr. šulkolega, platfus, vindjakna, nahtkaslić, kohčokolada, špajservis, flajšmašina, cukerpekerica) pokazujemo da pripadamo boljem gradskom svijetu i višem staležu.
GLOBALIZACIJA. Izvor svega zla. Nesmiljena arena našeg doba u kojoj velike ekonomije, narodi, jezici itd. proždiru malene.
HOROSKOPI. Čitaju se samo radi razbibrige. Pa ipak, ima u njima nekog vraga! Suviše često dobro pogađaju razne stvari, a da bi se moglo raditi o pukim slučajnostima.
IDENTITET. Nešto sveto. Čuvati ga kao oko u glavi.
IDEOLOGIJE. Nešto pokvareno i vrijedno svake osude. U njih se ubrajaju marksizam, komunizam, jugoslavenstvo...
INTELEKTUALAC. Nešto kao počasna titula za osobu u posjedu fakultetske diplome. Osobito dobro pristaje sveučilišnom profesoru. Intelektualac mora poklanjati dosta pažnje svojoj vanjštini (kravata, ozbiljno odijelo, frizura itd.); leptir-kravata je u tom pogledu osobito rječit znamen. Odmjeren korak i zamišljen izraz lica također najbolje pristaju učenoj glavi. Kada ne bi držao do toga, kako bi ga se na ulici moglo razlikovati od običnog puka bez diplome, o doktoratu da se i ne govori?
ISLAM. Iskonski neprijatelj Europe.
ISTINA. Stoput ponovljena laž postaje istina.
ISTOČNJAK. Stanovnik zemlje koja nam je prvi susjed na istočnoj strani.
IZVJEŠTAJ. Zabranjeno je koristiti se tom riječju. Mora se kazati izvješće.
JAVNE OSOBE. Bilo da je riječ o političarima, pjevačima ili sportašima, treba ih u razgovoru spominjati kao prisne znance i baratati pojedinostima iz njihovih privatnih života. I oni su samo obični smrtnici, ništa bolji od nas!
JUGOSLAVENSTVO. Zločinački politički nauk. Izmislili su ga Hrvati (a ne, kako bi se očekivalo, Srbi).
JUGOSLAVIJA. Totalitarna diktatura. Umjetna državna tvorevina. Građena na trulim temeljima, prirodno je da se nije mogla održati. Ili pak: u mnogom pogledu bolja od ovog što imamo danas. Društvo socijalne pravde, solidarnosti, jednakosti i sklada među različitim narodima. Uzdisati za njom.
KAPITALIZAM. Raj na zemlji. Društvo obilja i pravde. U svakom pogledu nadmoćan socijalizmu. Hvala Bogu što je pobijedio na povijesnoj pozornici! Ipak, nije ono što se od njega očekivalo. Veliko razočaranje. Nije to nikakav raj na zemlji, blago rečeno.
KAZALIŠTE. Hram kulture. Imati godišnju pretplatu za nj – vrhunac kulturnog uzdizanja i samosvijesti.
KNJIGE. Nestat će. Zastarjele kao medij za čuvanje podataka.
KNJIŽNICE. Hramovi kulture.
KOMUNIST. Isto što i zlikovac. Manje-više svatko je to bio (moralo se). V. i pod Desničar.
KORPORACIJE (međunarodne). Izvor svega zla. Samo je pitanje vremena kada će države početi gubiti svoja nacionalna imena i zamjenjivati ih imenima kao što su Coca-Cola, Microsoft i sl.
KRAĐA. Ovisno o okolnostima, ne mora biti jako teško zlodjelo. Potkradati državu posve je oprostivo (iako o tome ne treba naglas govoriti). Treba strogo osuđivati samo one vrste krađa za koje znate da ih nikada nećete imati priliku počiniti.
KRITIČNOST. Odveć smo kritični prema samima sebi, svojoj zemlji i njezinim vrijednostima. (V. i pod Ocrnjivanje i Pljuvanje.)
KRLEŽA (Miroslav). Pokvaren pisac. Beskičmenjak, klanjao se diktatoru Titu. Uvelike precijenjen.
KRBAVSKA BITKA. Turci su u njoj pobijedili zahvaljujući ratnom lukavstvu; imali su i brojnije konjaništvo. Da se nije dogodila, opstala bi sve do danas velika srednjovjekovna Hrvatska.
KULTURNA BAŠTINA. Nismo svjesni koliko je bogata naša kulturna baština. Kada je stranci otkriju, ostaju zapanjeni. Nažalost, premalo znaju o njoj, za što smo uvelike sami krivi.
LATINSKI. Najsavršeniji od svih jezika. Učenjem latinskoga najbolje se izoštravaju umne sposobnosti. Trebalo bi ga vratiti u sve škole.
LEKTOR. Svaliti na nj krivnju ako vam je objavljen tekst s mnogo gramatičkih pogrešaka i stilskih rogobatnosti.
LIBERALIZAM. Zločinački nauk. Liberalima nije sveto ništa osim vlastitih probitaka. U njihovu se stranku učlanjuju: masoni, Židovi, homoseksualci i oni koji žele postati nešto od toga.
LICEMJERJE. Ne zna se točno što je to. Nekakav drevni porok što ga spominje Biblija.
MAĐARSKA. »Kas čikošâ i kotlić s paprikašem« (B. Hamvas). Mađarice: iznimno strastvene ljubavnice. Mađari: neobično skloni samoubojstvu (o tome svjedoče statistike!). Ne mogu bez neprestane svirke ciganskih violina. Unatoč osvajačkim precima, nisu osobito dobri ratnici: v. pod Ban Jelačić.
MARKSIZAM. Zločinački nauk. Manje-više svatko ga je učio napamet i prihvaćao njegove zasade.
MITO I KORUPCIJA. Rak-rana hrvatskoga društva. Ipak, bez mita čovjek danas teško može nešto postići. (V. i pod Veze i vezice.)
MOHAČKA BITKA. Mađari su je izgubili jer nisu slušali savjete Hrvata ili jer nisu čekali da im u pomoć stigne hrvatska vojska.
MOLBA. Zastarjela riječ. Mora se kazati zamolba.
MUZIKA. Treba često navoditi onu mudru izreku: »Koliko para, toliko muzike«.
NACIONALIZAM. Nepravedno ocrnjen. U svojoj biti, zapravo nešto uzvišeno. Istinski nacionalizam je plemenit.
NAJLJEPŠE GODINE. Obično su to baš one godine u kojima je osoba kojoj se upućuje čestitka. Rabiti taj izraz bez obzira na životnu dob slavljenika. Ako je riječ o poodmakloj dobi, može se zamijeniti izrazom zlatne godine.
NAPADAČKI RAT. Rat koji drugi vode protiv nas. (V. i pod Obrambeni rat.)
NAPREDAN. Koristi se ponajviše u ženskom rodu i to u frazi: »napredna i nazadna«. (Misli se na žensku osobu svestrano izraženih oblina.)
NAZADAN. V. pod Napredan.
NIJEMCI. Narod superiornih sposobnosti. Uzor u svemu. Nije mnogo nedostajalo pa da pobijede u Drugom svjetskom ratu; malko žaliti što do toga nije došlo.
NOVI SVJETSKI POREDAK. Zločinački projekt. Teži uništenju nacionalnih država, vjera i svih tradicionalnih vrijednosti. Njegovi su kolovođe skriveni, a metode rada obavijene tajnom; otkrivaju ih detalji kao natpis na američkom novcu (Novus ordo saeclorum) i sl.
NOVINARI. Klevetnici. Zanima ih jedino skandal i kako oblatiti ljude od ugleda u javnosti. Nažalost, takva se roba odlično prodaje.
NOVINE. Preplavljene žutilom. Sve lažu. Žaliti se što imaju sve više slika i sve manje teksta. Nekoć su bile znatno ozbiljnije.
NOVOROĐENČE. Nije važno kojeg je spola, samo neka bude zdravo. Ali ipak: muško je muško!
OSIJEK. Srednjoeuropski grad. Njegova je najveća znamenitost veliki most sultana Sulejmana iz 16. stoljeća, koji se ne može vidjeti jer je spaljen u 17. stoljeću.
OBRAMBENI RAT. Rat koji mi vodimo protiv drugih. (V. i pod Pravedni rat i Napadački rat.)
OCRNJIVANJE. Uživamo ocrnjivati sami sebe; ništa slično ne može se vidjeti kod nekog drugog europskog naroda. (V. i pod Kritičnost i Pljuvanje.)
PALANAČKI DUH. Prokletstvo malih sredina. Spomenite ga kada govorite o svojim neostvarenim planovima i nerazumijevanju sredine u kojoj radite. Kolike li je darovite ljude ugušio i upropastio!
PAPA. Najmudriji čovjek na Zemlji. Trebalo bi mu dati da vlada cijelim svijetom.
PARTIZANI. Komunistički mit. Kokošari. Po Slavoniji uglavnom krali kobasice sa seljačkih tavana. Prigrabili pobjedu koju je izvojevao netko drugi. Unuci partizana još i danas ratuju s unucima ustaša.
PISANJE. Pomalo ženstvena aktivnost. Ženama pisanje ide lakše od ruke (slično kao i šivanje ili vezenje).
PLJUVANJE. Na svijetu vjerojatno nema naroda koji pljuje po vlastitoj povijesti tako zdušno kao mi. (V. i pod Kritičnost i Ocrnjivanje.)
POEZIJA. Nešto naivno, ali i jako plemenito. Zar je moguće da je u današnje doba netko još čita? U mladenačkim godinama piše je manje-više svatko. Njezina snaga osjeti se u punoj mjeri kada je netko recitira s mnogo strasti i čeznuća, zaneseno i uz diskretnu glazbenu pratnju. Diviti se daru mladih pjesnika i pjesnikinja koji u zanosu recitiraju svoje stihove. Superiorna je prozi, ali nažalost podcijenjena kao književni rod. Suvremena hrvatska poezija bolja je od suvremene hrvatske proze; po kvaliteti ona stoji uz bok vrhunskoj europskoj, pa i svjetskoj.
PORAZ (U RATU). U hrvatskoj povijesti, manje-više nepoznat pojam. (Ipak v. pod Krbavska bitka.)
POŠTOVATI. Zabranjeno je koristiti taj glagol. Mora se kazati štovati.
POVIJESNA ISTINA. U svakoj se prigodi zalagati za nju. Ide nam u prilog. Nije ni čudo, jer ona je uvijek upravo ono što mi smatramo da se u povijesti dogodilo.
POVIJEST. Povijest se ponavlja. Kada čujete kakvu povijesnu priču o tiraniji, častohleplju, podlosti i sl., morate povikati: »A zar je danas imalo drukčije? Ništa se ne mijenja. Sve je uvijek isto!« U potvrđivanju te misli leži najviša misija povijesne znanosti.
PRAVE VRIJEDNOSTI. Vjera, Domovina, Obitelj. Bez toga društvo propada. To su čvrsti i istinski temelji Društva, kao i Privatno Vlasništvo i Poštovanje Vlasti (tako prema G. Flaubertu; vrijedi i danas). U novije vrijeme među njih je uvršten i Identitet (v.).
PRAVEDNI RAT. Rat koji mi vodimo protiv drugih. (V. i pod Obrambeni rat.)
PREDZIĐE. Koristi se isključivo u izričaju »Hrvatska je uvijek bila predziđe kršćanstva«, čijim se poznavanjem pokazuje bolja naobrazba. Trebalo bi to naučiti reći i na latinskom: antemurale Christianitatis. Samo postojanje te izreke na latinskom jeziku dokazuje da je Hrvatska to zaista bila.
PRISUTAN. Zabranjeno je koristiti tu riječ. Mora se kazati nazočan.
PROPAST ZAPADA. Jako žalosna činjenica. Pojava nad kojom se treba duboko zabrinuti. Vrag je odnio šalu! Zapad je počeo propadati onda kad se odrekao svojih kršćanskih korijena. Propast će, ili je možda već propao, isključivo vlastitom krivnjom.
PROVINCIJA. Treba uvijek podsjećati: »Nisu ljudi u provinciji, nego je provincija u ljudima.« Uz to navoditi i ovu misao: »Provincija je samo stanje duha.«
PUTNA GROZNICA. U turističkom autobusu, iznenadna potreba za velikom nuždom koja čovjeka spopada ubrzo nakon polaska prema odredištu.
RADNIK. Sumnjiva riječ; trebalo bi je zabraniti. Ispravno je kazati djelatnik.
RAK. U obolijevanju od njega presudnu ulogu igra psihologija. Njegove su žrtve psihički ranjive osobe, s nekim potisnutim duševnim problemima. Pušenje, alkohol i ostali štetni čimbenici ne mogu nauditi čovjeku koji je psihički stabilan. Dokaz: taj-i-taj rođak ili znanac koji je pušio od kad zna za sebe i umro u devedesetoj.
RENESANSNI INTELEKTUALAC. Renesansni je intelektualac svestran. Ako se i dandanas nađe koji, uvijek je posljednji takav, barem u našoj zemlji ili našem narodu.
REVOLUCIJA. Težak zločin, gori i od genocida (v.).
RODOLJUBLJE. Sumnjiva riječ. Mora se kazati domoljublje.
RUPE U ZAKONU. Ono što zakone čini koliko-toliko podnošljivima. Pravnici = stručnjaci za rupe u zakonu.
RUSI. Drže Europu u šaci. Nesposobni za demokraciju; navikli da se njima vlada željeznom rukom. Strahovito piju. Rastrošni bogataši. Poželjni kao turisti. Svi koji imaju novca bave se mafijaškim poslovima. Ruska mafija: najstrašnija od svih; nipošto joj se ne zamjeriti.
SLAVONIJA. Izvanredno plodna zemlja: »zasadite u nju dugme i nešto će izrasti«. Sramota je da država koja ima Slavoniju uvozi hranu!
SLOVENIJA. Sićušna zemlja. Zbijati šale na račun njezine neznatne veličine: trebalo bi je premostiti, poslovica »mali ptić, veliki krič« i sl. Zvati je i europskim stratištem jer su ondje jugoslavenski partizani na kraju Drugoga svjetskog rata posmicali svoje protivnike u bijegu. Slovenci su uvijek bili austrijski sobari i kočijaši. Nažalost, gospodarstvo im je znatno bolje od našega; skrivati ogorčenje uzrokovano time.
SRBIJA. S nelagodom izgovarati to ime; strašnije je od psovke.
SREDNJI VIJEK. Mračni srednji vijek – makar što! Naprotiv, bilo je to doba procvata kulture i duhovnosti. Treba samo pogledati gotičke katedrale! Kamo sreće da još živimo u njemu. Ili kao što je dobro rekao Berdjajev: »Nama je još daleko do vrhova srednjovjekovne duhovne kulture.«
SREDNJOEUROPSKI. Plemenit pridjev; mnogo više od puke zemljopisne oznake. Hrvatska je oduvijek pripadala srednjoeuropskom kulturnom krugu. Srednjoeuropska uljudba.
SVJEDOK. Treba uvijek i bez iznimke odbijati da se bude svjedok u pravosudnom postupku; ne zna se u kakve nas neprilike to može odvesti (prema G. Flaubertu; vrijedi i danas).
ŠTROSMAJER (biskup). Bio pobornik jugoslavenstva. Volio Srbe više nego što pristaje biskupu. Dokazivati da je, zapravo, bio vatren hrvatski domoljub.
ŠUMA. Kaže se »ne vidjeti stablo od šume«, ili »ne vidjeti šumu od stabala«. Svejedno, smisao je isti: od manje stvari ne vidi se veća, ili od veće manja, ili pak više stvari zaklanja jednu, ili jedna više njih.
TELEVIZIJA. Prozor u svijet. Ima presudan utjecaj na javno mnijenje. Za razliku od nekadašnje, današnja televizija zaglupljuje.
TEORIJA RELATIVNOSTI. Znanstvena potvrda uobičajenog mišljenja da je sve relativno. Ili drugim riječima: »Znanstvena teorija koja dokazuje da se stvari u prirodi i društvu mogu promatrati na razne načine, s različitih točaka gledišta, odnosno da sve može biti i ovako i onako« (Z. Kremer).
TITO. Običan zločinac i ubojica. Neobrazovani vjetropir, ponašao se kao tipičan hohštapler, zavodio lijepe žene, pušio skupe cigare itd. Najveći državnik kojeg smo imali. Bio je Hrvat: stidjeti se zbog toga; ponositi se time.
TUĐMAN (Franjo). Stvorio Hrvatsku. Otkrio svijetu da su Hrvati jedan od najstarijih i najkulturnijih europskih naroda. Tko o tome misli drukčije, mora se suočiti s činjenicom da je Tuđman bio povjesničar s doktoratom.
TURCI. Mahom brkati; muškarci bez brkova kod njih su na slaboj cijeni. Sve stare crkve, utvrde, palače i ostale građevine kojih više nema razrušili su Turci. Krivi za sadašnji neobičan zemljopisni oblik Hrvatske.
USTAŠE. Nepravedno su ocrnjeni. Nisu ni izdaleka bili tako strašni kako ih se prikazuje.
VEZE I VEZICE. Nažalost, bez njih se ništa ne može postići.
VJERA. Neuništiva. I ateisti vjeruju, samo je pitanje u što. Vjera i znanost si ne protuslove, nego se međusobno nadopunjuju. (V. pod Ateizam.)
VRHUNARAVNO. Starinska riječ koja znači isto što i vrhunsko ili osobito. Primjer: »smrt dolazi kao vrhunaravni apsurd ljudske egzistencije« (misao jednog novinara-filozofa).
ZAKONI. Dobri su samo kada nam idu u prilog; inače su nepravedni, idiotski itd. Općenito, i među nama govoreći, ne treba ih uzimati jako ozbiljno. Uza sve to, glasno se zalagati za vladavinu zakonâ i pravnu državu. (V. i pod Rupe u zakonu.)
ZDRAVO. Sumnjiv pozdrav. Ako vas tko njime pozdravi, snužditi se kao da vam je zaželio bolest, a ne zdravlje.
ZEMLJAK. Obvezatno je silno se razveseliti ako u stranom gradu slučajno susretnete znanca iz zavičaja.