6. Da li je postojala Crvena Hrvatska?
Tradicionalističko rezonovanje, učvršćeno i u nazivu jezika, ne dozvoljava da se na središnjem dijelu južnoslavenskog etničkog prostora vidi iko drugi sem Srba i Hrvata, odnosno Srbo- Hrvata. Oni koji se preciznije izražavaju, kao B. Grafenauer, razumije se, konstatuju: "Mi u ono vrijeme(\) ne možemo da govorimo o etničkim cjelinama koje pokrivaju čitavu teritoriju i o oštrim granicama, nego možemo da govorimo samo o jezgrama koje postepeno i tek nakon dugih stoljeća izrastaju u oblike koji su bliži našim shvatanjima. Upravo u tom smislu i u tom pravcu je uperena moja studija o etničkoj strukturi Južnih Slovena u srednjem vijeku. Ovdje imamo u to doba vrlo široke pojaseve koji ne pripadaju ni Srbima, ni Hrvatima. ni Slovencima... Ja kažem samo to: treba imati u diskusiji o tim pitanjima pred očima stvari kao što su stajale onda, a ne prebacivati cjeline ili polucjeline iz današnjeg života u daleku prošlost."* (1969.148)
Svi naši narodi tada su bili u embrionu, a pogotovo oni koji su tek postali ili još uvijek tek postajali Sloveni po imenu, kao Srbi i Hrvati. Širenje imena jednog naroda nije istovremeno i širenje naroda. Ime se prenosi preko imena države na podanike, mnogo brže nego se ti podanici asimiluju. Slovenci su bili pod okupacijom 15 stoljeća pa su ipak ostali Slovenci. Evo kako o tome pitanju razmišlja R. Novaković (1981:20):
"Ako je tačno, kao što neki hoće, da su u Srbiji, Bosni i Duklji prvobitni slovenski stanovnici bili istog etničkog sastava srpskog, morali bismo se pitati zašto pojam Srbije nije odmah obuhvatio sva tri područja i zašto se na celom tom prostoru nije očuvala srpska država sa nazivom Srbija. Nije manje interesantno ni pitanje geografske podvojenosti. Kako se moglo stanovništvo istog etničkog porekla (ako je takvo bilo) razdvojiti na više geografskih celina na kojima se državnost javila nezavisno od uticaja susedne geografske sredine. U svakom slučaju, čini nam se da još uvek nemamo odgovor na pitanje zašto su se kao najranije države na odredenom delu Balkanskog poluotoka javile baš Srbija, Bosna i Duklja?"
Uvjerenje da na ovijem prostorima nije bilo nikoga osim Srba i Hrvata, iako su njihovi preci pošljednji došli na Balkansko poluostrvo, zakočilo je traganje za ostalijem sastojcima južnossvenskog etničkog amalgama. Upravo stoga neki autori su uzeli kao činjenicu pomen Crvene Hrvatske u Dukljanina, odakle je to kasnije preuzeo Dandolo. Crvena je Hrvatska stavljena u opozit prema Bijeloj, na bazi iranskog računanja strana svijeta, po kome je bijel - zapad a crven - jug.
Ovo mi, možda, daje za pravo da iznesemo pretpostavku o hronologiji ovijeh kolorističkijeh atributa (bijela, crvena) i naziva druge vrste koji se dokumentuju postojanjem Male Poljske, Velike Poljske, Malorusa, Velikorusa i sl. Za sve je moglo da bude krivo različito čitanje grčke bete i mnogo veća cirkulacija starijeh rukopisa nego što mi to zamišljamo. Već je isticano, sa više strana, da je Dukljanin mogao da čita neki prijepis Porfirogenetovog Spisa o narodina (DAI), jer na isti način opisuje postanak i etimologiju Raguze (Lauzijuma od lat. laus - stijena), tj. na isti način kao i Tomo Arhidakon kad govori o padu Epidaurusa, samo što ne spominje stanovnike Solina, jer oni su mu daleko. Kozma Praški koristi fraze Vergilija, Horacija i drugijeh klasičnijeh pisaca, kao što parafrazira i Fedrove basne, recimo: onu o jastrebu i golubovima i onu o žabama koje su birale cara (Chronica Boemorum I, 1-2, 4-5). Nestor zna dobro Grčku pa se ne može utvrditi odakle koristi rukopisnu tradiciju, ali ipak zaključujemo da iz nje izvlači podatak o Panoniji kao matici Slovena. Razumije se, snažno je i usmeno predanje koje teče trgovačkijem i osvajačkijem putevima, i od oca na sina. Slične izreke i običaji nastaju nezavisno o sličnijem okolnostima, ali ima i brzog prenošenja na ogromnu daljinu. Tako se na novgorodskijem brezovijem gramotama pominje roba, iako je ruski izraz za to - tovar.
Adjektiv bijela vrlo čest je u toponimima, ali ćemo se prevariti ako znamo da ga protumačimo. Jer, osim kolorističkog preciziranja moramo uzeti u obzir i hidronimsku varijantu. Baltas nije samo bijel već i blato. Polazimo od baltosl. baltas bijeli: lit. báltas: bala bagno, blato (bálti = bijeliti), alb. baltë blato, stpolj. dijal. biel blato, što obrađivači ovog pojma u Slowniku praslowianskom (1974:312) dovode u vezu s nekom vunastom biljkom bijelog cvijeta (Eriophorum) koja je rasla u močvarama i davala im bijelu boju. Druga bi mogućnost bila svijetla boja suhe gline. U svakom slučaju, dva Bijela Polja mogu da imaju dvije etimologije: ono na Paštrovskoj gori nazvano je tako po bijeloj rudači iz koje se bravio entonit, ono pored Lima zato što je podvodno. Bijelo kao oznaka za zapad ne može se na našem tlu dokazati nekom egzaktnom metodom, jer Bela Krajina je jugoistočni dio Kranjske, Bele vode su vrh u južnom dijelu Dukat-planine, odnosno mjesto kod Žarkova, jugozapadno od Beograda. Beli Drim je severno od Crnog Drima. Bjelorusija nije zapadna Rusija, ne samo zato što su i Ukrajina i Rusija jednako isturene na zapad, niti samo zbog toga što naspram nje ne postoji neka Crvena, tj. Istočna Rusija, već zato što je dobila ime po pripjetskijem močvarama. Mora da postoji neka duboka veza između ove boje i vode jer i Albis flumen Laba Elba, hidronim ima istu etimologiju kao Alpe - samo što Alpi imaju bijeli snijeg kao znak raspoznavanja, dok rijeka albis ima vezu sa baltas.
https://preview.redd.it/hq7rh8onihzc1.jpg?width=543&format=pjpg&auto=webp&s=ceadad9de587daf7ee216b77ce6e0ae5b65bb9ad
Zato se moramo vratiti Nestoru. On kaže: "Sloveni su i Beli Hrvati, Srbi, Karantanci...". Ako bi bijela boja ovđe označavala zapad, pitamo se: de li je Crvena, tj. južna Hrvatska? Nestor sedi u Kijevo. Prema tome, Crvena Hrvatska bi morala da bude ili bliže njemu ili još negđe ka istoku! S druge strane, ni Porfirogenet, niti bilo koji drugi vizantijski pisac, ne pominju nikak- vu Crvenu Hrvatsku. Osim toga, naspram Bijelijeh Srba, takođe, nema Crvenijeh Srba! Crvena Hrvatska pomenuta je, doduše u Dukljanina (XII st.), ali u latinskom prijepisu Lucića u Vatikanu, iz XVII st. Uporednom analizom Hrvatske kronike i Vatikanskog prijepisa, u onom početnom dijelu dokle se dva teksta grosso modo podudaraju, može se dokazati jedino da su izvorni Dukljaninovi pojmovi Gornja (jugoistočna) i Donja (severozapadna), Dal- macija, prema izlasku sunca (gornja) i zalasku (donja). Najpraktičniji način da se to prosudi jeste kopija jedne stranice Mošinovog izdanja Dukljaninovog Kraljevstva Slovena (Ljetopisa) (1950:54) na kojoj imamo: u lijevom stupcu Lucićev prijepis, po Šišiću, na desnom prijevod latinskog teksta Mencingera i Štefanića, a ispod ovijeh stubaca tekst Hrvatske kronike koju je našao Dmine Papalić, a Marulić preveo na latinski već 1510. godine. Dakle, hronološki, najstariji je prijepis ovi Hrvatske kronike. Pošto je Papalićev tekst zagubljen, Kaletić je sačinio novi, i to 1546. godine.
Vidi se da u svijem verzijama postoje termini: donja i gornja, odnosno: inferior i superior. Griješka je jedino u prijepisu Hrvatske kronike u koju, prvo, stoji da su Hrvati Bili - Dalmatini Nižnji, a zatim da se teritorija od Dalme do Mabmalone (Drače) prozva Donja Dalmacija, što je Šišić ispravio u Gornja. Dakle, imamo Bile Hrvate, prema Porfirogenetu, ali nema Crvene Hrvatske, jer je nema u Porfirogeneta. Osim toga, iz čitavoga teksta je jasno da je pretvaranje termina Dalmacija u Hrvatska ili dodavanje imena Hrvatske i tamo de se ne pominje ni Dal- macija, bitna osobina Hrvatske kronike. Kako to da baš ovde de, navodno, u latinskom prijepisu imamo Crvenu Hrvatsku (Croatia Rubea), nemamo toga detalja u hrvatskom tekstu? Nemoguće je pretpostaviti da bi to izostavio baš Hrvat! Bilo je, prema tome, svuda: Dalmatia superior i Dal- matia inferior, odnosno Gornja Dalmacija i Donja Dalmacija. Time se objašnjava zašto u Nes- tora nema Crvenih Hrvata naspram Belijeh Hrvata, a beli su tu, grješkom Porfirogeneta, umjesto veli, na osnovu iste one varijabilne lekture grčke bete koja je nametnula dublete: Bizant Vizantija, Berziti. Verziti, Bajuniti Vajuniti, vasileus bazileus. Čak u istoga Porfirogeneta naći ćemo u registru:
https://preview.redd.it/v43x652tihzc1.jpg?width=246&format=pjpg&auto=webp&s=8ddc137d9858de19dcc10a339f7c2bf02a4e1afe
Prema tome, Porfirogenetovi su kao Velikorusi i Malorusi, velegrađani i malograđani, etnonim izveden iz imena Velika Hrvatska, naspram koje, na priloženoj mapi, u Slowniku starożytności słowianskich I, skica 123. stoji manja hrvatska teritorija. A upravo na ove teritorije se odnosi tekst iz opisa granica praške dijaceze 1086. u kome se pominju "Chrowati et altera Chrowati"! Crvena Hrvatska nastala je grješkom, kao opozicija Bijeloj Hrvatskoj, i to ne treba da čudi, jer čitava je Amerika, takođe, dobila ime grješkom Waldseemüllera!
Drukčije misli Dominik Mandić (Crvena Hrvatska, drugo dopunjeno izdanje, Čikago 1972). Dukljanin je, veli od "domaći sin" i "znao je kako se zove njegova rođena zemlja i kojem narodu ona pripada. Ako veli, da Duklja pripada Crvenoj Hrvatskoj i prema tome da u njoj žive Crveni Hrvati, kao što u Bijeloj žive Bijeli Hrvati, to mu treba vjerovati" (:19). Razumije se, i mi bismo vjerovali Mandiću, kad bismo imali dokaz da je Crvena Hrvatska pominjana u izvornom latinskom tekstu Dukljanina. Međutim, već samo poređenje Vatikanskog rukopisa, Orbinovog prijevoda na talijanski, Kaletićevog prijepisa Hrvatske kronike i Marulićevog prijevoda na latinski te Kronike pokazuje brojne razlike za koje ne možemo okriviti Dukljanina. On nije mogao pisati i jedno, i drugo, i treće, u istoj verziji svoga teksta. Osim toga, ako tretiramo Dukljanina kao domaćeg sina i rodoljuba, moramo to isto reći i za sastavljača Hrvatske kronike koji se uopšte ne ustručava da hrvatuje. Praktičnosti radi. ovde ćemo pominjati tzv. glave Dukljaninovog teksta, iako tijeh glava nema u Vatikanskom rukopisu. U IX glavi piše kako je Konstantin postavio svještenike i sastavio pismo. Koje? U latinskom tekstu stoji "litteram lingua sclavonica componens", u prijevodu "pismo za slavenski jezik", dok Kronika ima ovu verziju: "I tako sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu hrvacku i istumači iz grčkog knjigu hrvacku..." (Mošinovo izdanje: 49).
Dalje se u istoj tzv. IX glavi kaže kako su okupljeni na Duvanjskom saboru govorili: "Igitur omnes congregati, tam latina quam et sclavonica lingua qui loquebantur..." "Ovako dakle svi sakupljeni, tako oni koji su govorili latinskim, kako oni koji su govorili slavenskim jezikom...".
Kronika bilježi samo da "biše veće jazikov", ali malo dalje, kada je riječ o poveljama, latinskim i grčkim koje su tu na saboru pročitane, Kronika izostavlja latiske povelje: "Potom... čtiše stare privileže, ko bihu iz Rima prineseni, tako grčkih tako svih kraljevstvi i gospodstva jazika hrvackoga...".
Pri kraju IX glave riječ je o Metodiusu, slovenskoj knjizi koju neka pročita oni ko bi htio da upozna mnoge zakone i dobre običaje. Na latinskom se kaže to isto: "Multas leges et bonos mores instituit (kralj Svetopelek p. n.), quos qui velit agnoscere, librum Sclavorum qui dicitur Methodius legat...".
U Kronici stoji ovo:
"Da, ako tko hoće napuno znati naredbu ku učiniše i mejaše kudi postaviše i zemljam imena, vazmi knjige ke pri Hrvatih ostaše i pri njih se nahode, a zovu se Metodios...". Ovih Hrvata nema u Lucićevom prijepisu.
A sada dolazimo do Bijelijeh Hrvata. Gl. XV, na samom početku kaže se da je poslije Vladimira vladao Hranimir i da se u njegovo vrijeme pobunila Bijela Hrvatska (Croatia Alba). U Hrvatskoj kronici piše drukčije: "I njegovo (Hranimirovo p. n.) gospodstvo ne ljubljahu Donji Hrvati..."
Dakle, ne samo da u hrvatujućoj Hrvatskoj kronici, koja slovenski jezik pretvara u hrvacki, a Dalmaciju zamjenjuje Hrvatskom, ili Hrvatsku dodaje uz Dalmaciju, nema Crvene Hrvatske već nema ni Bijele!
Ako je, kako neki misle, a među njima i D. Mandić, Hrvatska kronika starija od Dukljaninovog Kraljevstva Slovena, onda Bijele i Crvene Hrvatske nije moglo biti ni u Dukljaninovom slovenskom i latinskom tekstu. To je kasnije "učena" glosa. A ako je Dukljaninov tekst, u nekom starijem prijepisu, poslužio i za sastavljanje Hrvatske kronike, onda ni u tom starijem prijepisu Dukljanina nije bilo Bijele i Crvene Hrvatske! Da su ovi nazivi tada postojali, svakako bi ih Hrvat, sastavljač Hrvatske kronike unio u svoj tekst, kao važan patriotski podatak! Podatak koji proširuje staru hrvatsku državu preko Cetinje (koju je, kao istočnu granicu u X st. postavio Porfirogenet) čak do Drača!
Pitamo se: ako nije bilo Crvene Hrvatske, da li je bilo Hrvata u Duklju? Moglo je biti i Srba i Hrvata. No njihovi preci su pošljednji došli na Balkan pa je to jedan od razloga zašto je istočna granica Hrvatske u X st. na Cetini, a Srbi su se smjestili u Rašku, daleko od mora i Dunava (Jireček). Našavši zapośjednutom teritoriju pri obali južnog Jadrana, oni su mogli da se u nju naseljavaju samo u manjijem grupama, mada ni o tome nema nikakvijeh, pa ni onomastičkijeh podataka. Sem kad se J. Kovačeviću zamagle naočari pa u Hotskijem virovima na Skadarskom jezeru vidi Hrvatske virove (1969: 122)!
Ostaju vizantijski autori. Oni, prvo, pate od arhaizacije pa upotrebljavaju geografske i etničke termine stare nekoliko stoljeća (Tribali = Srbi, Sloveni u Prevalisu = Dioklićani). M. V. Bibikov je ustanovio da od 150 istraženijeh etnonima vizantijskijeh narativnijeh izvora, gotovo 120 (ili 80%) ne odgovara stvarnijem nazivima. Gledamo po autorima, arhaični termini naroda čime: 71% u Nikifora Vrijenija, oko 61% u Kekavmena, čak 79% u Nikite Honijata. To nije ni slučajno ni iz neznanja, primjećuje P. Mijović (1987: 287), nego je to tendencija ka preimenovanju suvremenijeh imena naroda u vještačka i arhaička imena. Drugo, vizantijski pisci miješaju Srbe i Hrvate, tako da Skiličin Nastavljač piše: "Narod Srba koje i Hrvatima nazivaju", a Jovan Zonara, kao da se šali i replicira: "Narod Hrvata, koje neki nazivaju i Srbima" (Viz. izvori III: 177, 255), Nićifor Vrijenije, naprotiv, dosta je precizan kada u vezi s događajem
\ Jiriček, Istorija Srba 1: 67 ove Srbe naziva pravim, i tu riječ spacionira.*
oko 1072. piše: "Hrvati i Dukljani pobunivši se ceo Ilirik zlostavljahu" (Viz, izvori III: 238-239). U ovakvom stanju stvari mora se svaka vijest dovesti u vezu sa ostalijema. Mora se uspostaviti kontinuitet i cjelina. Ako se u Skilice pronađe podatak da je Stefan Vojislac "arhont Srba", ne smije se ispuštiti iz vida kontekst koji je jasan:
"Jovan posla papu koji je boravio, kako rekosmo, u Solinu deset kentenarija zlata ali brod, zahvaćen olujnim vetrom, udari na ilirske obale i razbi se. Zlato prigrabi Stefan Vojislav, arhont Srba, koji je bio pre kratkog vremena pobegao iz Carigrada i zauzeo zemlju Srba proteravavši odande Teofila Erotika...". (Viz. izvori III: 157. Izostavili smo oznake za fusnote.)
Iz ovoga se jasno vidi da je dukljanski knez Vojislav "zauzeo", a ne oslobodio "zemlju Srba" pa je tako postao "arhont Srba", a ne srpski arhont. I Franz Joseph je bio kralj Hrvata, ali ne i hrvatski kralj. Citirani odlomak postaje jasniji ako mu se doda ono što piše Jovan Zonara: "Neki skitski čovek, po imenu Vojislav, pobegne iz Vizanta i oko sebe okupi četu, i skrivaše se po ilirskim brdima kao divlja zver, pljačkajući obližnja i Romejima potčinjena plemena Tribala i Srba." (Viz, izvori III: 254)
Jasno je da nije pljačkao svoju Zetu nego "obližnja i Romejima potčinjena plemena". Takođe, jasno je da nije ni Tribal, ni Srbin, Prema tome, neuko je i usiljeno sve ono što je na ovu temu napisao D. Vujović (Praksa 4/1981: 80-84).
Vizantijske izvore treba koristiti i ukrštati radi praćenja događaja. A što se etničkijeh pitanja tiče, moramo polaziti od ubeđenja da su srpski vladari bolje poznavali svoju državu i svoj narod nego vizantijski - tuđe države i narode.
7. Novakovićevi zaključci o Zeti
U pošljednje vrijeme prof. dr Relja Novaković inicirao je novi prilaz starijem izvorima. Knjigama Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo (Beograd 1977); Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka (Beograd 1981), Baltički Sloveni u Beogradu i Srbiji (Beograd 1985) i nizom radova u periodici on je pokušao da se oslobodi nataloženijeh predrasuda i da razmišlja logično.
U Novakovićevijem knjigama ima kontradiktornijeh zaključaka i pretpostavki, ali to je stoga što on ponovo razmišlja i o onome što je već bio zaključio. Tako se koleba i oko Zete, ali ipak odlučno kaže ovo:
"Čini nam se da je Zeta, kao i Bosna, još od samog početka bila osobena zemlja. Ostala je to kroz čitavu svoju istoriju bez obzira na to što se u određenim fazama duže ili kraće nalazila u sklopu srpske države. Zeta nikad nije postala Srbija, uostalom kao ni Bosna. Čini nam se da u našoj is- toriografiji ta pojava još uvek nije dovoljno ispitana, a vredi je iz više razloga ispitati, i radi istorije Srbije i radi istorije Zete, odnosno kasnije Crne Gore. Treba podrobno istražiti gde su koreni onoga što je u dugoj zajedničkoj istoriji specifično. Mora postojati neko prihvatljivije objašnjenje od postojećeg" (1985: 389).
Na drugom mjestu, polemišući s Dominikom Mandićem (1972), Novaković kaže:
"I pisac ove knjige je na odgovarajućem mestu rekao da smatra da je Duklja (Zeta) oduvek bila svojstvena država, ali ne ni hrvatska ni srpska, već slovenska-dukljanska. mada je zasad još dosta teško utvrditi u čemu je sve ta njena svojstvenost, otkada datira i gde su joj koreni" (: 366).
Ova je rasprava odgovor na to pitanje.
\ Tipična vizantijska arhaizacija vidi se u izrazima "skitski čovek" i "ilirska brda".*
8. Zašto o razlikama?
Utvrđivanje razlika često je neprijatan posao, ali nauka počiva upravo na tome. Kada je Mendeljejev identifikovao dvadesetak prirodnijeh elemenata, on nije razorio prirodu, već je samo ovjasnio njen sastav! O silicijumu, na primjer, ne može se ništa saznati ako se ne otkrije zašto on nije volfram, kripton ili fosfor. Ove je razlike tijem potrebnije utvrditi tamo de ima veće bliskosti, kao između argona i kalijuma, jer ta je skoro potpuna podudarnost samo u atomskoj težini (39,100: 39,096), dok je jedan od tijeh elemenata plemeniti gas, a drugi alkalni metal.
Ako ovde zamijenimo elemente i nazive, pa se osvrnemo na narode, naći ćemo i među njima is- tovjetnosti vjera, jezika i sl, ali to ne znači da možemo svrstati u Francuze sve narode frankofonskog jezičkog područja, ili u Špance sve one koji govore španski, ili u jenad narod sve ljude iste religije.
Utvrđivanje srodnosti je sastavni dio utvrđivanja raznorodnosti. Oni koji su izučavali balkanski supstrat (kulturu starinaca) i adstrata (uticaj sušeda) pronašli su veoma veliki broj kontinuiteta između pelastičkog, ilirskog, rimskog i slovenskog kulturnog sloja. Od krsne slave, koja nije slovenska, do ocilā (kresiva) za paljenje vatre, jednako raspoređenijeh u starom grbu Kine i u grbovima Srbije vidi se preuzimanje bez ustručavanja ili averzije prema tuđemu i naslijeđenome. Zato je neuko gledati u megalitskijem zidovima Ilire, kad znamo za megalite u Ston Hendžu (Stone Henge-u), ali je isto tako krivo ako bismo zbog tijeh megalita dovodili Kelte.
Samobitnost jednog nacionalnog bića nije u pošedovanju nekijeh, samo njemu poznatijeh elemenata, već u različitoj kombinaciji tijeh elemenata. Zar nije takav i ljudski organizam? Svi ljudi imaju isti broj hromozoma, ali različite otiske prstiju. Bilo da ih svrstamo po hromozomima ili otiscima jednako ćemo pogriješiti. Mora se uzeti u obzir i jedno i drugo.
Nijesmo sada krenuli da "odvajamo" Rašku, kao najstariju srpsku državu i Duklju (Zetu) kao najstariju crnogorsku državu, jer ta je identifikacija već učinjena u univerzitetskom udžbeniku srpskog akademika Dragoslava Jankovića Istorija država i pravá naroda Jugoslavije (Beograd 1981: 6). Mi ćemo, samo, pokušati da objasnimo zašto je to tako bilo. I to na osnovu onomastičkog materijala.
Onijema koji se drže činjenica, a činjenice su i titule srpskih vladara, mogu se pripisivati svakojake tendencije, ali to je samo pločnik koji travu hoće da spriječi da raste.
Nevolje toga "pločnika" leže u istini koju je uočio još Aristotel:
"Ni bog ne može promijeniti istoriju!"
9. "Još samo jedan zapis posljednji" (Otac Pimen)
Dana 19. juna 1880. održana je u Titogradu diskusija o knjizi Š. Kulišića O etnogenezi Crnogoraca. Tada smo, izmadu ostalog, rekli i ovo: "Dramatizovanje pitanja: jesmo li Srbi ili Crnogorci, ili Hrvati ili Iliri, počiva uvijek na ubjeđenju da jedna od tih odrednica označava viši nivo. Otud i uzdisanje velikocrnogorsko 'onamo 'namo', ubjeđenje da su oni 'pravi Srbi a ne Srbijanci ravničari; otud i zagriženost velikoalbanska da oni čuvaju ilirsku zastavu. A stvarnost je uvijek drukčija, mekša, složenija. Stvarnost je franački trgovac Samo koji formira slovensku državu (u VI stoljeću); Hacon, čovjek neslovenskog porijekla, koji predvodi slovenski napad na Solun; Skenderbeg čija je majka Vojislava a braća Konstantin, Staniša i Repoš.
Ako uspijemo, jednoga dana, da ova pitanja vratimo nauci, sama će se ta pitanja o porijeklu Crnogoraca vratiti na pravo mjesto, i biće zanimljiva za izučavanje kao i Saturnovi prstenovi, kao i ribonukleinske kišeline." (Praksa 4/1981: 120-122).
Zaključak
Naše istraživanje pokazuje da Srbi i Crnogorci nijesu istoga porijekla. Bliži su jedni drugijema, nekada, bili Srbi i Hrvati.
Crnogorci su se razvili iz onog talasa koji je zapljusnuo Balkan sa severozapada. Kretanje Gota i Langobarda ka istoku i jugu pomjerilo je i dio polapskijeh Slovena iz plemenskog saveza Veleta (Ljutića) i usmjerilo ka Panoniji i Jadranu.
Preci Srba i Hrvata su, međutim, došli u drugoj seobi, sa severozapada, sa istoka. Zajedno su priješli Tanais (Don), zajedno ušli na teritoriju predomovine Slovena između Dnjepra i Labe. Zajedno su ušli i u Nestorov ljetopis, i to preci Srba na zapadu, između Hrvata i Karantanaca. Na Balkanu zauzeli su obratne položaje, pa je iz toga bilo neminovno ukrštanje (križanje) njihovijeh puteva i etničko miješanje. Razlika koja je nastala kasnije uslovljena je doseljavanjem novijeh Srba u Liku kao graničara. Zato danas u Hrvatsku ima Srba, a Hrvati su u Srbiju asimilovani, i na njih podsećaju naselja Rvati kod Obrenovca i u Rašku.
Teza da su Crnogorci srpskog porijekla, a da se, sticajem okolnosti, iz tog istog etničkog jezgra formirao i crnogorski narod, govorila bi da su se Srbi i Crnogorci u posljednjijem stoljećima udaljavali jedan od drugijeh! Istina je obratna. Ista "srpska (pravoslavna) vjera" i masovno iseljavanje Crnogoraca u Srbiju zbližili su dva različita južnoslovenska naroda, dok je pravoslavno- katolički spor, počev od raskola u srednjem vijeku, udaljavao ranije mnogo bliskije Srbe i Hrvate. Ovo je opšte udaljavanje bila prekinula revolucija, da bi se krenulo sa novijem talasom udaljavanja, koji prijeti da nas potopi i poništi.
"U unutrašnjosti, daleko od mora i Dunava, prostirala se po opisu Konstantina Porfirogenita, oblast prvobitnih pravih Srba" (Jireček, Istorija Srba, 1,67). Raspored slovenskih plemena po L. Niderleu, Slovenske starine, dio II, sv. 2. Prag 1910.:
https://preview.redd.it/nl1olu5ojhzc1.jpg?width=556&format=pjpg&auto=webp&s=0cf3b3e59b996de6862e87870fa872f3f011781d
https://preview.redd.it/b4l62zfrjhzc1.jpg?width=876&format=pjpg&auto=webp&s=a5caa804516ec03561c0596b1701329a1ed927ae
Mapa sa crnogorskijem toponimima u Polablju (prema Relji Novakovicu sa nasijem dopunama)
https://preview.redd.it/6dfdcnufjhzc1.jpg?width=546&format=pjpg&auto=webp&s=1b100316598a9f666c0b690f64c157cbb34b06c9
https://preview.redd.it/fdzqdrtgjhzc1.jpg?width=537&format=pjpg&auto=webp&s=eb3ac941680bb09eaaa4718262e486a6f3450c63

Dakle prekršio sam ograničenje, uhvatio me presretač(ništa me ne pitajte, duple trake uz Zlatibor, čuvajte se hah).
Stigne ovaj poziv i piše da me terete (?) ili optužuju kako već, da sam prekršio član 332. ZOBS-a. Stav 9. E sad posto sam ja vozio 40-60km preko ograničenja, u zakonu piše mesec dana zabrana upravljanja, 3 boda i 10-20k. Policajci koji su mi pisali kaznu su mi odma rekli da moze to da se reši nagodbom, i izbegne se zabrana (što mi je i jedino bitno). Čak rekoše "to ti je 11-12 hiljada" što mi je malo neverovatno al ajde.
Ono što mene interesuje je ako oni mene terete samo za 332. Jel to znaci da su odlučili da neće ove druge članove? Samo novčana kazna? Ili se tu samo stavi bilo koji član koji odgovara čak i ako me terete za više njih (i po njima bi mi izrekli druge kazne). Zato što ako je tako onda bi samo priznao krivicu, platio šta treba i to je to.
A ako ipak znaci da je sve ovo u opticaju, onda bi se iscimao do Užica, da odem kod sudije da prihvatim tu nagodbu. Takodje, ima li ko informacija o prekršajnom u Uzicu, jel ok samo poslati pisanu odbranu ili da odem lično itd.
Pišem ovo sa fona pa možda malo neorganizovano izgleda. Ako treba jos neki info recite.

​
Majice rađene po narudžbi su novi trend
Što nikada ne može izaći iz mode? Tako je – majice. A da bi na društvenim mrežama izgledale još nevjerojatnije, majice rađene po narudžbi su novi trend. Također, unikatno izrađene majice po narudžbi vam daju osobniji šarm i služe kao dar vrijedan pamćenja. Osim toga, nevjerojatno su učinkovit način privlačenja novih klijenata i mobilnih oglasa vašem poslovanju.

Jesu li majice rađene po narudžbi prikladan dar?

Apsolutno, oni su jedan od najpraktičnijih darova koje možete zamisliti. Korporativni svijet može biti malo hladan i sklon novčanim prihodima. Ipak, nije potpuno otporan na emocionalni dodir. Možete steći puno prednosti nad svojim konkurentima stvarajući okruženje darivanja i brižljivosti.
Dakle, bilo da se radi o vašim zaposlenicima, kupcima ili prolaznicima - majice rađene po narudžbi mogu podići vaše poslovanje na nove visine.

• Vaši zaposlenici će raditi učinkovitije s pomisli da vam je stalo do njih.
• Prolaznici će ih nositi dok besplatno promoviraju vaše poslovanje.
• Izgradit će novu razinu povjerenja, privrženosti i odanosti prema vašem brendu - kada ih darujete svojim kupcima.

Proslava nečijeg rođendana uvijek je dobar trenutak za majice.

Prikladni događaji kada možete pokloniti majicu rađenu po narudžbi

Majice rađene po narudžbi kao dar su idealan dodatak većini događanja u vašoj tvrtki. Neki od njih su:

Događaji tvrtke

Majice rađene po naruđbi za poslovne događaje najučinkovitiji su oblik oglašavanja. Definitivno ne predstavljaju ustaljeni način reklamnih kampanja! Letci i brošure su učinkoviti, ali ne podnose test vremena i ne čuvaju se za potomstvo. Međutim, visokokvalitetnu majicu cijene svi.
Majice rađene po naruđbi za poslovne događaje najučinkovitiji su oblik oglašavanja.

Okupljanja i događaji nevladinih organizacija

Ako uspijete sve članove vaše neprofitne organizacije uvjeriti da nose iste majice, to će učiniti vaš sljedeći događaj ili okupljanje glavnom gradskom pričom. Bilo koji događaj nevladine organizacije, bilo da se radi o dobrotvornoj svečanosti ili prikupljanju novca, ima koristi od toga da sudionici i organizatori budu jednako odjeveni u iste majice.

Okupljanja

Okupljanja su najbolji način ponovnog povezivanja sa starim prijateljima i dijeljenja lijepih uspomena iz prošlosti. Majice s ispisanim imenom vašeg razreda ili obiteljskim prezimenom su odličan način obilježavanja svakog ponovnog okupljanja.
Okupljanja su najbolji način ponovnog povezivanja sa starim prijateljima i dijeljenja lijepih uspomena iz prošlosti.

Rođendani

Proslava nečijeg rođendana uvijek je dobar trenutak, bez obzira na dob, bilo da prisutne osobe imaju pet, pedeset ili devedeset godina. Ubrizgajte malo dodatnog veselja tako što ćete svi nositi iste majice rađene po narudžbi.
Nadalje, ne bojte se biti kreativni s vizualnim prikazom radi prenošenja ideja. Možete personalizirati majicu dodavanjem imena slavljenika, pametne izreke ili posebne poruke.
Na kraju, samo pomislite na radost koju će slavljenici osjetiti kada vide svoje voljene kako nose majice s njihovim imenom.

Stvari na koje treba paziti prilikom odabira majice

Dakle, što čini kvalitetnu majicu jednim darom? Postoji nekoliko čimbenika koje treba uzeti u obzir, a ako to učinite - možete dobiti idealne primjerke majica rađenih po narudžbi za darivanje. Neki od njih su:
https://preview.redd.it/d6933avkueu91.jpg?width=1080&format=pjpg&auto=webp&s=6539e9622b47d24288bf84a88dd0a968e1c72fe6

Izbor tkanine

Nebo je granica kada je riječ o majicama rađenim po narudžbi, tako da možete dopustiti da vaša kreativnost zablista. Razmislite o stilu i ukusu osobe prilikom odabira dizajna i ne zaboravite uzeti u obzir troškove dostave ako naručujete putem online trgovine.
Osim toga, nemojte kompromitirati kvalitetu tkanine čak i ako imate nešto manji budžet.

Kvaliteta majica

Kvaliteta majice ključna je prilikom darivanja. Majica izrađena po narudžbi pokazuje da vam je stalo do kvalitete dara i ljudi koji ga primaju.
Majice po narudžbi su rađene od visokokvalitetnih materijala i dizajnirane tako da traju, stoga se pobrinite da su i vaše majice kvalitetne.

Dizajn

Majice rađene po narudžbi predstavljaju odlične darove - ali samo ako su dobro dizajnirane. Zapamtite, majica je u biti prazno platno - što znači da je dizajn printa od ključne važnosti.
Loše dizajniran print može uništiti savršenu majicu. Dakle, ako razmišljate o poklanjanju majice kao dara, svakako odvojite vrijeme za dizajn kvalitetnog printa. To će napraviti svu razliku.
Kvaliteta majice ključna je prilikom darivanja.

Vrste majice

Majice rađene po narudžbi čine odlične poklone za gotovo svakoga, ali prije kupnje trebate uzeti u obzir nekoliko čimbenika.
Jedan od presudnih faktora je vrsta majice koju odaberete. Ovisno o osobi ili događaju za koji kupujete, odaberite stil koji odgovara njihovom ukusu i okruženju.

Zaključak

Majice rađene po narudžbi čine odlične darove za sve vrste događaja i prilika. Bilo da tražite rođendanski dar ili način da se zahvalite ili čestitate svojim zaposlenicima, ili jednostavno želite pokazati svoju podršku za nekoga ili nešto blisko vašem srcu, ove majice su savršena opcija. Samo svakako uzmite u obzir želje osobe (a možda i njezin smisao za humor!) prilikom odabira dizajna majice! Hvala na čitanju!