These three Browning FN 1910 Pistols are believed to have been carried by Members of the "Black Hand", the serbian political activist group, that planned, funded and executed the assassination of Archduke Franz Ferdinand of Austria-Hungary in Sarajevo 1914. Today they are displayed in the Museum of Military History in Vienna.

Completed Violet Shiny-Lock: 141 hours
So, last summer I started a Shiny Lock based on Nokimon’s shiny lock series, but with a twist. I started a new game. Meaning I could only progress to new areas once I found a shiny, but also meant I had no access to the Shiny Charm.
Furthermore, I didnt use their exact specifications of what counted as an area. This mostly came up in the Teal Mask DLC. Basically, if an area was subtitled as a different main area, it didnt count as it’s own area to me. That was because I noticed all the little caves in Paldea had a name but were subtitled as the General Area anyway. This mattered only in South Area 6 in the main game but also cut out 2 areas from Kitakami (Both Infernal Pass and Oni’s Maw are just Oni Mountain).
I kept their own restrictions of no Shiny Sandwich boosts, no doubles, and no Outbreaks as well. (I only got one double anyway. An Oinkolonge but it was like 5 minutes into my West Area 3 hunt so I didnt mind)
It was… a lot of fun. Very relaxing and made me think up the best ways to reset mons while keeping in mind I still wanted a rounded team to beat the game.
My final team for the main game ended up being my Flamigo, Ampharos, Gogoat, Gyarados, Lycanroc, and Volcarona. Mostly pokemon from the first few areas I went to.
For Kitakami, I decided to find a whole new team before tackling the storyline and ended up with Victreebell, Ninetales, Meinshao, Indeedee, Mamoswine, and Weezing.
For the Terrarium, by using my own area specifications technically every area was the Terrarium. But that isnt fun. And by using the Biomes and the two caverns, I was able to lock myself and make a new team exactly: Farigiraf, Slowbro, Golurk, Graveller, Rotom, and Magmar.
This ruled and I already miss it and plan on starting again when the summer comes around.
Here’s my list of mons and the areas that they were caught:
Oinkolonge (Lumpi)- Poco Path Flamigo (Natalia)- South Area 1 Ampharos (Candy Floss)- South Area 2 Gogoat (Sarajevo)- South Area 3 Pawmi (Julip)- South Area 4 Chewtle (Boxer)- South Area 5 Salandit (Toady)- South Area 6 (Alfornada Cavern)
Gyarados (Francine)- East Area 1 Sqwakabilly (Betty)- East Area 2 Carcoal (Roz)- East Area 3 Passimian (Hoffman)- Tagtree Thicket
Lycanroc (Blue Moon)- West Area 1 Murkrow (Duchess)- West Area 2 Volcarona (Smooshie)- Asado Desert Scyther (Ada)- West Area 3
Gallade (Bedi)- Glaseado Mountain Scovillain (Cappy)- North Area 1 Noibat (Dubs)- North Area 2 Kilowattrell (Wilbur)- North Area 3 Amoongus (Agroopa)- Socarrat Trail
Iron Bundle (Prinze)- Area Zero
Spinarak (Scuttles)- Kitakami Road Victribell (Pitchoulli)- Apple Hills Ninetails (Demure)- Reveler’s Road Seedot (Popcorn)- Mossfell Confluence Meinfoo (Chops)- Wistful Fields Nosepass (Basoon)- Paradise Barrens Surskit (Kit)- Kitakami Wilds Indeedee (Florence)- Timeless Woods Bombirdier (Kareen)- Fellhorn Gorge Growlithe (Borksworth)- Oni Mountain Mamoswine (Bjorn-Bjorn)- Chilling Waterhead Weezing (Poots)- Oni Mountain Summit (Crystal Pool)
Farigiraf (Liza)- Savanna Biome Galarian Slowbro (Butterbear)- Coastal Biome Golurk (Bustah)- Polar Biome Alolan Graveler (Grizz)- Canyon Biome Rotom (Watt)- Chargestone Cavern Magmar (Magda)- Torchlit Labyrinth

"Socijalistiika Republika Crna Gora, stara istorijska zemlja, izrasla iz antičke Prevalitane, srednjovekovne Duklje i Zete, novovekovne Crne Gore, izgrađuje se u okviru SFRJ kao posebna federativna socijalistička republika".
Vaso Čubrilović (1973)\*
1. Razlozi i podsticaji
Razlog da se uopšte razmišlja o porijeklu Crnogoraca leži u činjenicama koje su, prije ili kasnije, morale dovesti do toga da se, u zborniku Crna Gora (Beograd 1976:127), napiše:
"Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja."
Razumije se, ovi stav se temelji na rezultatima dosadašnjijeh istraživanja velikog broja, prvjenstveno srpskijeh naučnika, koji su se više nego drugi bavili crnogorskom istorijom. Morao je postojati razlog da se u Duklju (Zetu) stvori posebno kraljevstvo. Papa je 1077. pisao Mihailu Vojisavljeviću kao "kralju Slovena", a njegov sin Bodin, koji je pomagao Makedoncima (1072), bio je od njih zacaren u Prisdiani (Prizrenu ili Prištini) i već je "gloriosissimus".
Te naše prve feudalne državice imale su običaj da se, poput rijeka u proljeće, izliju iz svog korita. Tako je Samuilo, makedonski car, osvojio Zetu i bačio u tamnicu kneza Vladimira, kojemu je kasnije dao za ženu svoju kćer Kosaru. Njegov našljednik je ubio Vladimira u Strugu 1016. godine. Zeta je pod Bodinom zauzela Rašku i Bosnu, a poslije Bodinove smrti dešava se u Zetu ono isto što i u Srbiju poslije smrti cara Dušana. Pod velikijem stablom nema sunca. Sitni našljednici velikoga vladara lako raskrčme ono što je njihov predak s mukom stvorio. Tako je došlo vrijeme da se Raška izlije na Zetu. Ta je poplava trajala oko 170 godina. Da li je za to vrijeme iščezla posebna dukljansko-zetska tradicija? Isti, ranije citirani autor Simo Ćirković, o tome piše (:132-133):
"Uključivši 'kraljevinu Diokletije i Dalmacije' u svoju državu, Stefan Nemanja u duhu srednjovjekovnih shvatanja nije mijenjao njeno uređenje. Postavio je za namjesnika svoga najstarijeg sina Vukana, koji je zemljom upravljao pod očevom vrhovnom vlašću noseći staru kraljevsku titulu. Na taj način ostala je još neko vrijeme sačuvana teritorija stare dukljanske države i njena posebna tradicija. Nemanja nije pokazao namjere da raznorodne dijelove svoje prostrane države stopi u jedinstvenu cjelinu. On je, čak prepuštajući sinovima i braći pojedine dijelove teritorije, pomagao očuvanje tradicionalnih okvira i starog načina vladanja."
2. Religija prikriva narodnost
Dakle, poslije Nemanjića sve se vratilo u predašnje stanje, s tijem što je ostala u Zetu novoformirana pravoslavna crkva, kao institucija srpske vjere. O tome opet govori Cirković, ali u Enciklopediji Jugoslavije (prvo izdanje, knj.7, str. 505):
"Usled nerazdvojne združenosti crkve i države i nemanjićkom periodu bilo je moguće da se pravoslavlje pojavi kao bitno obeležje srpstva i da se verska pripadnost nametne kao kriterij razgraničavanja."
O istoj temi, mnogo ranije, raspravlja i Stojan Novaković (1893:135):* "Taj stari srednjovekovni srpski tip, koji identifikuje srpstvo s pravoslavljem, osnova je onoj sinonimici srpstva i pravos- lavlja, po kojoj su gdekojim prostim ljudima našeg veka Rumuni, Rusi, Grci srpske vere zato što su pravoslavni, i po kojoj uopšte ima srpske vere."
A još ranije, Giljferding (1859) u Putovanju po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, (v. prijevod, Sarajevo 1972:319) razgovara s jednim begom u Mrkonjić-gradu koji je znao za mađarsku revoluciju (1848) i krimski rat (1853-56) i koji mu je prigovorio: zašto je ruski car, koji je "Srbin" (=pravoslavni), pomagao Švabu, šokca (=katolika)?!
Za razliku od svega onoga što su narodi s mukom sticali, i s još više teškoća branili, religije su im poklanjane, nuđene naizgled besplatno. Pa ipak, prihvatanje bilo koje religije (ne samo muhamedanske) značilo je i prihvatanje određenog stepena ropstva. Narodi su napuštali svoje običaje, i uzimali druge. Svoje paganske panteone i vezu sa silama prirode zamijenili su svecima iz knjiga. Nije im smetao ni tudi jezik. I danas se liturgija sluša na crkvenoslovenskom, misa na latinskom jeziku. Time zadržavaju svoj mistički oreol. S vremenom, religija uđe u sve pore narodnog života i jednoga dana odbrana religije, kao određenog stepena ropstva, postane odbrana određenog spetena slobode! Nastane privid - da je vjera isto što i narodnost. Pogotovo ako je i propagirana s tijem ciljem. Na Sedmom međunarodnom kongresu slavista u Varšavi, avgusta 1973, podnijeli su L. A. Obušenkova i V. I. Freidzon zanimljiv referat o uticaju nacionalno-oslobodilačkog pokreta slovenskijeh naroda na razvitak njihovog nacionalnog samosaznanja. Oni kažu: "Rezultati 'crkveno-nacionalne' djelatnosti u određenim periodima formiranja nacija i nacionalne svijesti bili su različiti. Neosporno, pripadnost određenoj crkvi katkad je služilo 'zbijanju' nacije, ali, uporedo s tim išlo je i zamagljivanje nacionalne svijesti. Zato su poljski i litvanski seljaci veoma dugo na pitanje: Ko ste?" odgovarali: Katolici.'. Tamo gdje je nacionalno ugnjetavanje sprovođeno uz pomoć vjerskih razlika, crkva je, naglašavajući te razlike, usporavala rađanje izvornog nacionalnog osjećanja. Pa i ta činjenica, da su pravoslav- ni stanovnici nekih srpskih krajeva počeli da se nazivaju Srbima, još uvijek nije svjedočila o pos- tojanju izvorne nacionalne svijesti." Autori navode i primjer kupovanja nacionalne svijesti. Vaso Pelagić je, naime, savjetovao da svaki učitelj, od samog početka (kontakta s učenicima) nauči dake da na pitanje:"Ko si ti, mali?" odgovore:"Ja sam Srbin.". A bilo bi dobro, kaže Pelagić, ako bi se našli dobri ljudi koji bi, tom prilikom, dali deci po koji krajcar, kako bi u njima probudili želju da tako odgovaraju! (Izvor za ovo je studija M. Hadžijahića u JIČ-u 1970, 1-2, 45. Obušenkova, Freidzon 1973:129.)
Nije samo Vizantija subjektivno bila jedno, a objektivno drugo. "Veliki dio Ilira posve sigurno nije ni znao da pripada jednoj široj etničkoj skupini koju mi danas nazivamo ilirskom", piše Stipčević (1974:36); "jedino što su znali na osnovi podataka antičkih pisaca ili pak na osnovi rezultata suvremene znanosti smatramo ilirskim." Ako se misli da ovakvijeh neznanja nije moglo da bude u novije doba, navešćemo Rovinskog koji govori o Crnogorcima krajem prošlog vijeka. On ocjenjuje i, možda, precjenjuje značaj vjere, pa kaže:
https://preview.redd.it/pgwubbwzigzc1.png?width=460&format=png&auto=webp&s=d202853c3592f9a514b941d6060a041b3c9eb0b2
(1897:651). Ovo, razumljivo, ne znači da nije postojala sintagma crnogorski narod, i to od davnine. Najjasnije je to izrazio Vasilije Petrović u svojim pismima ruskijem visokodostojnicima 1757. godine, kada nabraja narode na Balkanu koji se uzdaju u Crnu Goru, jer ona jedina svijetli u tom mraku turske okupacije. On pominje i Bugare i Makedonce, Srbe i Crnogorce, Arbanase i Bošnjake (G. Stanojević 1978:150-151; D. Vuksan 1938:49).
https://preview.redd.it/rfdqfx19jgzc1.png?width=415&format=png&auto=webp&s=29130ba7a1d07196c06ad6c26018bb914b2c7e4f
Pa ipak je Rovinskı bio u pravu kada je ukazao kako je vjersko osećanje zamutilo nacionalno, a plemenska surevnjivost išla tome na ruku.
Simo Matavulj (1852-1908), koji je iz Dalmacije, preko Crne Gore, došao u Srbiju, i dobro poznavao sve krajeve koji su ovde nabrojeni, objavljivao je u Letopisu Matice srpske, od 1898. godine, Bilješke jednog pisca u kojima je, pored ostalog, osvijetlio i nacionalne raspre u Dalmaciji, između pravoslavnijeh i katolika, koje su razbili Narodnu stranku na narodnjake (Pavlinović) i zemljake (Ljubiša). Opisao je živijem bojama svoj boravak u Crnu Goru i oštro napao članke o Crnogotstvu u službenom Glasu Crnogoraca s početka 1884. godine, iako je u tijem člancima, u toku tri mjeseca, teorijski obrazlagan sadržaj Crnogorstva kao zasebnog pojma i organizma "koji ima sve uslove opstanka i razvića, bez potrebe da se oslanja na drugo što"! Iako je ovo značilo sazrijevanje nacionalne svijesti u Crnu Goru, Matavulj je shvatio da se time Crna Gora odriče srpskijeh i čovječanskijeh ideala, odnosno, da se Crna Gora, "kroza svoj službeni organ, odricala svoje istorijske misije". Matavulj navodi da ovi "famozni članci o Crnogorstvu... nemilo odjeknuše u srpskom novinarstvu i izazvaše negodovanje u naprednoj crnogorskoj omladini", to jest onoj koja je studirala u Beogradu. Svi su oni, to jest Matavulj, novinari i beogradski studenti iz Crne Gore, smatrali da je istorijska misija Crne Gore da stane na čelo srpstva. To je uticalo i na knjaza Nikolu da odustane od nacionalnog programa i pokuša zadobiti srpski prijesto! Tako je izgubio i ono što je imao.
Ipak je Matavulj objasnio što on podrazumijeva pod srpstvom: "Od iskoni pak i na Primorju Srbin je bio samo pravoslavni, - Srpstvo je značilo samo pravoslavlje, kao što u ovijem krajevima (na istoku) znači i danas." (SKZ, knj. 290, Beograd 1939:24, 224-225).
Onda nije čudno ono što je oni beg iz Mrkonjić-grada zamjerao ruskom caru kao "Srbinu". Jozef Holeček (1853-1929), Čeh koji je o Crnoj Gori napisao najviše knjiga, i najduže u njoj boravio, napisao je, u knjizi Černa Hora (Praha 1876) o crnogorskoj vjeri i narodnosti: "Ptaš-li se o naboženstvi, odpovi Černohorec že je Srbin; ptaš-li se o narodnosti, odpovi že je Crnogorac."
Samo je čovjek sa strane mogao da uoči ove razlike. Ni jedan domaći izvor nije u tome eksplicitan. Jedni su smatrali da je sve to jasno, a drugi su držali da je dobro da ostane nejasno! Zato se i danas susrijećemo sa istijem onijem Matavuljevskijem nedoumicama, a mnogi naši etnolozi nijesu otišli dalje od onoga bosanskoga bega iz Mrkonjić-grada.
3. O značaju i beznačajnosti imena; o legitimizmu
Ime je znak raspoznavanja, kao grb, zastava ili himna. Ipak, malo je imena koja su okrenuta un- utrašnjoj suštini, koja kazuju nešto o narodu koji ga nosi.
Ime je često tude, nametnuto sa strane. Grci su Heleni, a grčko ime su im dali Rimljani, prema imenu jednog helenskog plemena. Etrurci su sebe nazivali - Rasenima. Baski su za sebe - Eus- kaldunak, Korejci Čoson, Ugri Mađari. Okolni narodi dali su Nijemcima razna imena. Za Francuza su Alemani, a to znači - sve sami muškarci, za Rimljane su bili - Germani (germanus - od istijeh roditelja), za Talijane su Tedeschi (stnjem. diutisc narod), za Slovene Nijemci, jer ne umiju da govore s nama, kao što su Hotentoti mucavci na bušmanskom, a sebe nazivaju Sani. Nijemac je za sebe der Deutsche, jer sa svojim sunarodnicima može da govori deutlich - razgovjetno. Postoji i drugo objašnjenje koje polazi od diutisc, v. gore.
Ime naroda se širi administrativnim putem, na teritorije koje jedna država zapošedne. Zato su Sloveni koji su se sa teritorije Austro-Ugarske selili u Ameriku tamo često bilježili kao Austrijanci. Tako su ih, na osnovu pasoša, upisivale imigracione vlasti. Na zabune koje su iz ovakvog poistovjećivanja mogle nastati ukazuje R. Novaković (1981:9-10): "Naime, ako je činjenica da jedan narod prilikom dolaska na novo područje zatiče brojnije ili manje brojno ranije stanovništvo, sastavljeno iz etničkih skupina decenijama ili vekovima mešanih, ali sa ipak u iz- vesnoj meri očuvanim antropološkim, jezičkim i drugim karakteristikama, pitamo se imamo li pravo da istoriju nazivamo samo imenom tog novog stanovništva? Mi se jednostavno mirimo s tim da uglavnom pišemo istoriju pobedilaca. Naše neznanje o pobeđenim rešavamo najčešće na taj način što im namećemo ime pobedilaca."
Raspravljajući o različitijem imenima Nijemaca i Finaca, na primjer (Finska je Soumi), još je Šafarik (1837) ironično primijetio da niko pametan neće reći da German nije Nijemac.
Čuje se ponekad pitanje: kako se može govoriti o Crnogorcima u nekom istorijskom smislu, kad je to ime nastalo, možda, tek u XV stoljeću. Takva hronologija, razumije se, nije tačna, ali nije ni bitna. Ipak, moramo primijetiti da na prostoru tzv. Stare Crne Gore ne postoji toponim Crna Gora, a to znači da je Crna Gora dobila ime po svojijem crnijem brdima i gorama koje se vide s mora. Inače, prvi pomen Crne Gore je iz 1296. godine. A 1435. godine, u ugovoru Đurđa Smederevca o Venecije, pominju se catunos Crnegore. Po Ivanu Božiću, to su bili Paštrovići. (v. Istorijski časopis 9-10, 1959/60).
Činjenica da su prije etnonima Crnogorci bili u opticaju drugi nazivi (Zećani, Dioklićani), značila bi nešto samo pod uslovom da se dokaže totalna transfuzija crnogorskog stanovništva, to jest preseljavanje Zećana a doseljavanje Crnogoraca. Ne samo da nije bilo takvijeh eksodusa već nije bilo ni manjih, masovnijeh useljavanja, što dokazuje dosljedni ijekavizam crnogorskog područja, za razliku od Srbije de su doseljavanja iz ijekavskijeh područja stvorila brojne ijekavske enklave. Popis iz 1981. pokazao je da u Srbiju živi 146.000 Crnogoraca koji su se tako izjasnili. U isto vrijeme u Crnu Goru su se kao Srbi izjasnili samo 3,5% popisanih stanovnika. Ako su Srbi nekad nazivani Rašanima, znači li to da Rašani nijesu bili Srbi? Postoje i drastičniji primjeri. Do oktobarske revolucije Ukrajinci su bili Malorusi. Promjena imena izvršena je dekretom, jer je nezgodno bilo da se, među ravnopravnijem narodima, jedan naziva velikoruskijem, a drugi maloruskijem. Promjena imena, razumije se nije značila preseljavanje, odnosno iseljavanje Malorusa da bi se odnekud doveli Ukrajinci!
Legitimizam se sastoji u traženju pravnog osnova za zadržavanje određene titule. Zato se makedonski car Samuilo oslanjao na bugarsku titulu, jer je njegova makedonska država, mlada i nepriznata, bez međunarodnog autoriteta (J. Ferluga, Viz, izvori III:63). Nemanjićima je bila potrebna dukljanska kraljevska titula, da bi, pomoću nje, dobili krunu od pape. Prije nego se javila ta mogućnost, navodili su isključivo Srbiju kao Nemanjinu domovinu, a u vrijeme agitovanja za krunu, Prvovenčani je napuštio i ženu Vizantijku i oženio se unukom dužda Dan- dola, i on je bio prvi koji je kao Nemanjino "ot6č6tvo" naveo Duklju (J. Kovačević u Istoriji Crne Gore I, 1967:443).
"Naziv Vizantije potiče iz docnijeg vremena, sami Vizantinci ga nisu poznavali", piše Ostrogorski (1959:49). "Oni su sebe nazivali Rimljanima-Romejima (oi Romaioi), njihovi vladari se smatrali rimskim carevima, naslednicima starih rimskih imperatora."
Dakle, istoriji je poznato i odricanje od sebe, u formi navlačenja tuđega kostima. A to se najčešće čini ili iz legitimističkijeh ili iz vjerskijeh razloga.
Zaključak:
Nauka mora da se bavi utvrđivanjem objektivnijeh činjenica. Ali, da bi to postigla, nije dovoljno da se osloni na pouzdanu izvornu građu. Mora naučiti da je čita. A čitanje se ne sastoji u prilagođavanju građe našijem potrebama već u eliminaciji tijeh "potreba".
4. Maritima - Pomorje zetsko, Pomorje zapadno
Kontinuitet crnogorske države najsažetije je prikazao Vaso Čubrilović na svečanoj sjednici osnivanja Crnogorske akademije nauka i umjetnosti 1973. Taj smo tekst izvukli naprijed, kao podsetnik. To isto su, doduše, naravno, za istoriju od svoga vremena, učinili Vuk Stefanović Karadžić u knjizi Montenegro und die Montenegriner (1837) i Petar I Petrović u Kratkoj istoriji Crne Gore objavljenoj u Grlici (1835), poslije njegove smrti. Opisujući Donju i Gornju Zetu Petar I kaže: "Pod imenom Gornje Zete sastojaše se u to vrijeme i Crna Gora. One su (Gornja i Donja Zeta p. n.) svagda nerazdvojno imale svoje vladatelje Banova, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po presječeniju te carske familije; ne hoteći priznati Vukašina care-ubicu za svojega kralja ostale bjehu pod vladom svojijeh kneževah od Balsića poroda..."
Ta stara slovenska, kasnije crnogorska država, koja je već u XI vijeku imala kraljevsku dinastiju, zvala se u Dukljaninovom latinskom prijevodu Maritima, a geografski je određena prema toku rijeka koje utiču u more ('secundum cursum aquarum, quae a montanis fluunt et intrant in mare contra meridianam plagam, Maritima vocaviť (Mošin 1950: 53. donosi uporedo latinski tekst, verziju Hrvatske kronike i prijevod na naš jezik; u Mijuškovića 1967:194).
Ovi je termin u svijem dosadašnjijem prijevodima Dukljanina pogrješno preveden kao: Primorje, iako se iz starijeh zapisa i povelja dukljanskijeh, srpskijeh i zetskijeh može sasvim sigurno ustanoviti da je Maritima Pomorje. Po staroj rimskoj nomenklaturi, to je bila Gornja Dalmacija (gornja zato što sa istoka izlazi sunce), dok je severna Dalmacija bila Donja (jer tamo zalazi sunce).
Pomorje se dijelilo na Pomorje zetsko i Pomorje zapadno (poznato i pod terminom: Zapadne strane).
Da se ovi termini nijesu afirmisali za vrijeme zetske kraljevske dinastije Vojislavljevića, ne bi se dalje, došljedno navodili u titulama, u nabrajanju osvojenijeh zemalja. Titule vladara, njihove povelje i drugi službeni spisi precizno su bilježili promjene državne teritorije i ni jedan vladar nije miješao državu i zemlje, to jest narode u njoj. Zato car Dušan Silni piše da je car Srbljem, Grkom, Arbanasima, Frugima, Bigarom, dakle svijema narodima koji su se u određeno vrijeme našli pod okriljem njegove vlasti.
Najstariji domaći izvor o imenu Pomorje bio bi oni natpis naden u selu Studenici, koji je objavio M. S. Milojević (1872:166-167), a donosi ga i Relja Novaković (1981:87), sumnjajući u datum. Zato ćemo i mi, uz god. 845. staviti upitnik. Za tijem bi došao nešto okrnjen naziv Pomorja u Nemanjinoj Hilandarskoj povelji, oko 1198-1199, što je ponovio i Stefan Prvovenčani oko 1200-1202. Poslije toga datuma nema više griješaka, sem kasnije kada se uz termin Pomorje počinje da javlja i Primorje, i to čak u istijem ispravama. Sve ove isprave su često preštampavane pa ćemo se uzdržati od navođenja izvora. Ako nije sigurna godina izdanja, pa u literaturi stoji, na primjer, 'oko 1296' ili sl, mi navodimo tu godinu, a ako je sasvijem sporna, odnosno nesigurna, stavićemo upitnik, kao na početku.
https://preview.redd.it/467xl9rqsgzc1.jpg?width=506&format=pjpg&auto=webp&s=7115daeda981d628f28e02c761a099c1743ebee4
https://preview.redd.it/e6o3siw6tgzc1.jpg?width=472&format=pjpg&auto=webp&s=f65b1f399da072ca719c9aa084c42aaed6170c27
Potpis Stefana Tvrtka, kralja Srbijem, Bosni i Pomorju (S. Ćirković 1964: 137)
https://preview.redd.it/fp94nj0ptgzc1.jpg?width=494&format=pjpg&auto=webp&s=d32232466b4b81c4c8f2a6971a2bb8d8b05bd137
Titule Balšića prate razvoj njihove teritorije. God. 1363. papa Urban V piše braći Balšićima, Stracimiru i Durdu kao županima Zete. Balša II je "magmoficus dominus Balsa Balsich, Gente, Canine et Aualone dominus". God 1385. Balša II je "duka drački i jošte" a Balša III:
https://preview.redd.it/fxghzgo4ugzc1.jpg?width=489&format=pjpg&auto=webp&s=3d02db76e1fa3bb0af6cafc3bc6f0bb098fed9e8
Pomorje zetsko javlja se u titulama zetskijeh vladara dotle dokle traje teritorija Pomorja zetskog. Već poslije Balšića šire se na ovom prostoru Venecija i Turska tako da je Ivan Crnojević gospodar zetski. Kad se priobalno područje ponovo vraćeno Crnoj Gori, poslije vel- jega rata 1876-78. (jednijem dijelom) a 1918. u cijelosti, više nije bilo termina pomorje. Danas je to Crnogorsko primorje. Pečat Ivana Crnojevića precrtao je Simo Milutinović sa povelje o osnivanju Cetinjskog manastira, onda kada je pečat još bio čitav.
https://preview.redd.it/bvkc9zxnugzc1.jpg?width=436&format=pjpg&auto=webp&s=7625aed70eeb389cb43ef46b6cbc6a1a3fb73e72
Kao toponim Pomorje se javlja jedino u Dukljanskoj (zetskoj) državi i na Baltiku, što ne može biti slučajno, jer onomastičke paralele dva Pomorja svedoče suprotno.
5. Da li će Sveti Sava biti pozvan na odgovornost zbog "komadanja" srpske teritorije?
Videli smo da se titule vladara mijenjaju s promjenom teritorije kojom vladaju. U tom smislu su upravo ove vitule precizní pokazatelji širenja i skupljanja države. Dušan Silni se u grčkijem poveljama tituliše kao "car Srbljem i Grkom", bez navođenja ostalijeh naroda i zemalja, jer to za Grke nije imalo Značaja. Međutim, u našoj istoriografiji najčešće se citira ta skraćena titula, kao da širijeh verzija nije bilo. Time se umanjuje i državno područje i njegova etnička raznovrsnost.
Ovde ćemo navesti samo dio povelje iz 1349. kojom car Dušan Silni proglašava svoj Zakonik. Uvod ima naslov Života mojega delo, a mi ga citiramo prema prevodu Đ. Sp. Radojčića (1962:70):
"Pa tako i ja, unuk i sin njihov, i mladica dobroga korena njihovog, svetih dobroispovedanih roditelja i praroditelja mojih, da se nazovem Hristov Stefan, u Hristu bogu blagoverni car svima Srbima i Grcima i stranama bugarskim, i svemu Zapadu, Pomorju, Frugiji takođe i Ar- banasima, milošću i pomoću božjom samodržavni car...".
Bilo je slučajeva da se titula nekog vladara pomalo doćera. Ćirković primjećuje da Tvrtko I nije vladao svijem zemljama koje nabraja u tituli. Međutim, nema primjera da je vladar umanjivao teritoriju svoje države, niti da je njeno etničko jedinstvo razbijao, izmišljajući neke fiktivne narode, odnosno zemlje. Ne može se naći nikakvo objašnjenje koje bi inspirisalo vladara na takav čin, suprotan njegovijem interesima. Prema tome, kada se posebno apostrofizira srpska a posebno pomorska zemlja, to znači da pomorska zemlja nije srpska, na isti način kao što ni srpska nije pomorska! Ni jedan srpski vladar ne pominje Srbe izvan srpske zemlje. Zato oni koji u svoje i tude tekstove, o čijem objavljivanju odlučuju, opsesivno ubačuju termin "srpska" uz pomen Zete ne čine nikakvu naučnu korekciju nikakvijeh izmišljenijeh separatističkijeh pokušaja da se srpstvo Zete negira, već vrše nasilje nad činjenicama, pripisujući, posredno, antisrpske tendencije čak i Svetome Savi, koji se, na veliku žalost baš nekolicine "crnogorskijeh" istoričara potpisivao kao "arhiepiskop srpske zemlje i pomorske"! I ne samo to. On je, osnovavši srpsku pravoslavnu arhiepiskopiju, postavio i zetskog episkopa Ilariona, i zapisao u povelji:
Dakle, Ilarion nije svetitelj srpske zemlje u Zeti već svetitelj "zetskej zemli". Ni tu se Sveti Sava nije zaustavio. U žitiju svoga oca kaže da on prvo obnovi očevu, a zatim svoju dedinu, koju prevodilac M. Bašić identifikuje kao Rašku, a zatim "priobrete od pomorske zemlje Zetu s gradovima" (Stara srpska književnost I, Novi Sad - Beograd 1966:29, 415)!
*Bašić je pomorsku zemlju preveo kao primorsku, suprotno originalu. R. Novaković (1981:144) iz toga izvodi logičan zaključak:
"Dedina Nemanjinog oca, po svojoj prilici, nije zahvatala Zetu, i ta oblast sigurno nije bila ni Nemanjina, mada se u njoj rodio, jer ni Nemanja ni njegovi sinovi ne bi za nju rekli da je osvojena da je već, kao dedina, bila prethodno obnovljena"!
Svim ovim "nečasnijem" radnjama Sveti Sava je osnažio ona mišljenja koja su u Zetu videla drugu zemlju i drugi narod. Kad se tome doda da je Nemanjin otac, zbog velikog meteža u Raškoj, morao privremeno da se skloni, pa je otišao u Zetu, de se rodio Nemanja, otkriva se još jedan važan element: bježeći, da spasi glavu, Nemanjin otac se nije mogao skloniti u istu, srpsku zemlju, već je otišao u Zetu! A tamo je bio kratko vrijeme. Pa ipak, krstio je svoga sina po katoličkom obredu "pošto su u zemlji toj (Zeti) i latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu tom primi (i) latinsko krštenje". Dalje stoji: "A kad se vratio otac njegov u stolno mesto, opet se udostoji da primi drugo krštenje iz ruku svetitelja i arhijereja usred srpske zemlje, u hramu svetih i sveslasnih i vrhovnih apostola, Petra i Pavla...". Dakle, srpska i zetska zemlja razlikovale su se i po religiji, pa je jedino tako i objašnjivo da tek Sveti Sava postavlja prvog zetskog pravoslavnog episkopa tek u drugoj četvrtini XIII stoljeća, nakon što je zetska kraljevska dinastija izgubila svoju državu.
Zato se ne bismo začudili ako jednoga dana neki Batrić Jovanović, ili Rastislav Petrović, ili Jovan Bojović, podnese prijedlog da se iz Srpske pravoslavne crkve isključe svi stari srpski vladari, pa i osnivač te crkve Sveti Sava. Jer oni su dali maha onijem tendencijama u crnogorskoj istoriografiji koje nastoje da uspostave kontinuitet crnogorske države od Vojislavljevića do Petrovića, pa tome nijesu mogli odoljeti ni savremeni srpski istoričati država i prava, političke istorije i istorijske geografije.
6. Novo tumačenje Nemanjinog rodenja u srpskoj arheografiji
Srpska arheologija, također, ide putem Svetoga Save. U Arheografskim prilozima 3 Narodne biblioteke SR Srbije (Beograd 1981:123-130) Ljiljana Juhas je analizirala razlike između jedinog sačuvanog prijepisa Žitija Svetog Simeona (Nemanje) od Prvovenčanog (tzv. Pariski rukopis, iz dvadesetijeh godina XIV stoljeća) i Nemanjinog životopisa iz pera Nikona Jerusalim- ca iz 1441/42. godine u Goričkom zborniku, pisanom na Skadarskom jezeru. Riječ je o onom mjestu u Pariskom rukopisu na str. 204a/4204b/4, de se kaže (ponovo citiramo Bašićev prijevod, dok Ljiljana Juhas navodi original, iz kojega dodajemo umetke):
"Iako me tada nije bilo niti pamtim šta je bilo o rođenju njegovu, ipak sam slušao da je bio veliki metež u ovoj strani srpske zemlje вь странѣ сем срьпьсныгю землю,
https://preview.redd.it/g55mokno6hzc1.jpg?width=242&format=pjpg&auto=webp&s=172d65cb076c5fe3bedb056b45aa15fb8dfaeae0
i Dioklitije, i Dalmacije, i Travunije, i da su roditelju njegovu braća mu zavišću oduzeli zemlju, a on iziđe iz buna njihovih u mjesto rođenja svojega, po imenu ракоме
Dioklitija.
I voljom božjom i prečiste njihove matere rodi i ovo sveto dete, koje će božjim primislom biti sakupilac propalih zemalja otačastva njegova, pastir i učitelj, pa, štaviše, i obnovilac onoga što je bilo propalo, u mestu po imenu Ribnica. A kako su u zemlji toj (i) latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu tom primi (i) latinsko krštenje."
Lj. Juhas konstatuje da Nikon izostavlja početní dio rečenice, u kojoj Prvovenčani govori o sebe, jer izostavlja i sva ostala mjesta u kojima Prvovenčani govori o svome srodstvu s Nemanjom (Nikon se koncentrisao na ličnost Nemanje).
Druga izmjena koji I.j. Juhas primjećuje jeste da Nikon prenosi tekst o metežu u oblasti srpske zemlje
https://preview.redd.it/wzdw2t7f7hzc1.jpg?width=215&format=pjpg&auto=webp&s=d19ccc081c9305fa9484d7d01a06eeb2fbaae0e0
a ne o metežu "u ovoj oblasti srpske zemlje", kako piše Prvovenčani, jer on "svakako misli na deo teritorije koji okružuje teren na kome se on nalazi u trenutku kada piše biografiju, a to je, po svoj prilici, njegova prestonica u Rasu". Nikon se, kaže dalje Lj. Juhas, nalazi u drugoj sredini, u Zeti (na ostrvu Brezovici u Skadarskom jezeru).
Iza ovog uvodnog dijela dolazi tekst koji neposredno govori o događajima u vezi s Nemanjinim rođenjem i krštenjem (Pariski rukopis, 204a/16-204b/4, Nikonov rukopis 113a/12113b/2).
Već u prvoj rečenici Prvovenčani kaže da "rodi i sego s(ve)t(a)go otroka", što znači da je Nemanja imao braću. Nikon, koji preskače pomen braće, jer ostavlja samo ono što se odnosi na Nemanju, izostavlja veznik. Dalje, Prvovenčani, prema Pariskom rukopisu, piše o Nemanji kao "pogibšim obnovitelju", misleći na obnovu pripalijeh zemalja. U Nikona ta rečenica glasi mnogo logičnije, jer ne pominje dvaput iste "pogibše strane". Dakle, Nemanja je "sakupilac propalih zemalja otečestva njegova", pastir i učitelj i crkava obnovitelj, "pače že i pogibšim obnovitelj", to jest obnovitelj crkava! Lj. Juhas na ovo kaže:"U sintaksičkom i logičkom pogledu Nikonova rečenica je ispravnija. U Pariskom rukopisu je nelogično što se ponovo vraća na zemlje, kada se prešlo na nabrajanje Nemanjinih moralnih vrlina (pastira... i učitelja)." Prvovenčani, na drugijem mjestima, piše o podizanju manastira "pa je neobično da to nije istaknuto na početku"! Lj. Juhas citira slično mjesto iz Žitija Milutinova koje je napisao arhiepiskop Danilo i mišljenje S. Hafnera: da je to stalna fraza koja se mogla upotrijebiti kad se pisalo o vladarima. Postavlja se samo pitanje da li je Nikon imao u rukama neki raniji, ispravniji prijepis ili original žitija koje je napisao Prvovenčani. Iskustvo praktične tekstologije, nastavlja Lj. Juhas, pokazuje i način kako je moglo da se dogodi da se ispušti cio jedan segment. Pošljednja riječ u izostavljenom segmentu završavala se istijem sufiksom kao i pošljenja riječ segmenta ispred njega
To je pomelo prepisivače.
Daljim upoređenjem pomenutijeh tekstova Lj. Juhas raščišćava i pitanje mjesta de je Nemanja roden i de je kršten! Pariski rukopis je, očigledno, defektan, pa su se i Daničić, koji ga je prepisao, i Šafarik, M. Bašić, V. Čorović kolebali kako da razriješe nejasno mjesto, po kome je Nemanja rođen u hramu! "Ovakvo čitanje je očevidno apsurdno, jer nije moguće da se žena porađa u hramu. Znači, da bi sledeću rečenicu počeo apsolutnim dativom, kako mu je sugerirao Pariski rukopis, Ćorović je napravio blasfemiju. Nesumnjivo je, dakle, da je ovo mesto veoma teško za razjašnjenje na osnovu Pariskog rukopisa."
Zato Lj. Juhas naglašava da novu svjetlost na ovo mjesto baca Nikonov tekst. Sintagmu "na mestu rekomom Ribnica" vezuje se hram, pa navodi i o kome je hramu riječ: "presvete i prečiste vladičice naše Bogorodice"!
"Nikonov predložak je na ovom mestu bio ispravan. Ni u jednom našem srednjovekovnom tekstu se ne ističe mesto nečijeg rođenja. Ovo bi bio jedini slučaj. Kada se u opisu života nekoga junaka i pominje neko mesto to je obično mesto smrti, jer je to važno za uspostavljanje njegovog posmrtnog kulta. Pa i tada, mesto smrti se nikada ne pominje na ovaj način, na kraju jedne duge rečenice. Naprotiv, kada se pominje neki lokalitet, to se čini na početku rečenice. S druge strane, naši stari tekstovi uvek pominju lokalitete manastira i crkava. Stoga je, po logici srednjevekovnog pisanja, jasno da se Ribnica mora uzeti ne kao mesto Nemanjinog rođenja, nego kao mesto hrama u kome je Nemanja kršten."
Tzv. Nemanjin grad u Staroj varoši u Titogradu u stvari je turska tvrđava Dopedögen, čija je gradnja započeta 1472. godine, u vrijeme prelaska sa hladnog na vatreno oružje! (B. Đurđev 1962:59-61; naše Sazdanje Cetinja 1984:176). O početku gradnje te turske tvrđave izvještava Ivan Crnojević (Sazdanje Cetinja, dok. br. 19). Odmah nakon oslobođenja (1946) Zavičajni muzej u Titogradu vršio je sondažna istraživanja i ustanovio da ispod temelja turske tvrđave nema nikakve starije građevine. Prema tome, Nemanjin grad je izmišljen kao i Ribnica kao mjesto njegovog rođenja. Po vladici Vasiliju (1754/1985: 32,33) Nemanja je rođen u Spužu. S ovijem se slaže i zapis koji je Panto Srećković našao u Voljavči kod Svetozareva (SUD X 1870:25). A M. Dinić je dokazao da Ribnica nije naselje već kraj (1878:353-356).
https://preview.redd.it/64k4cfyxfhzc1.jpg?width=546&format=pjpg&auto=webp&s=e5c6b727c95abd09102ddb4b366f80e4ffffcb21
https://preview.redd.it/77sqvmn4ghzc1.jpg?width=537&format=pjpg&auto=webp&s=9dc13b9c80b9886019a2cf1e0869e94c3e16d50a

Hi everybody, I’m in desperate need of some advice.
I’ve planned a surprise trip for my partner and I road-tripping through the Balkans. We leave london Saturday morning (it’s now Tuesday) and fly into Sarajevo where the journey begins.
I knew some roads would be a bit winding, but I’ve been reading more subreddits and everyone seems to be describing massively sharp corners with cliffs and no barriers, drivers who overtake on sharp corners.. with cliffs… and no barriers… memorials of all the people who have died in accidents… I’ve worried myself into an absolute state.
Not going to lie, I’m an anxious driver. Even more so an anxious passenger. I can handle seaside roads, roads at the base of mountains, long waits at border crossings… but I’m not good with heights and aggressive drivers
Im freaking out!
Even if we probably won’t die, I still don’t want to be massively anxious the whole trip.
Please have a look at our itinerary and let me know if it’s just not going work for me. I can pivot if necessary…. I would really appreciate some honest but constructive advice and insight into what this trip entails
Thanks in advance 🩷
Itinerary:

1. Home - stn
2. Stn - Sarajevo
3. Sarajevo
4. Sarajevo - split
5. Split
6. Split - Dubrovnik
7. Dubrovnik
8. Dubrovnik- kotor
9. Kotor - ohrid
10. Ohrid
11. Ohrid - Pristina
12. Pristina
13. Pristina - Belgrade
14. Belgrade
15. Belgrade - Sarajevo
16. SJJ - STN

"Danas se obilježava Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva kao spomen na sve ubijene mališane od 1992. do 1995. godine.
Prema podacima Udruženja roditelja ubijene djece, tokom opsade Sarajeva, koja se smatra najdužom opsadom u historiji modernog ratovanja, ubijeno je 1.601 dijete.
Neka od djece su ubijena snajperskim hicima, dok su se igrala u dvorištu ili na putu od kuće do škole ili natrag.
Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece i roditelj kojem je ubijena kćerka, rekao je da bol koju nose roditelji ne jenjava i da kod gubitka najrođenijih bića ne važi izreka da "vrijeme liječi sve".
"Mnogim je zapravo bol veća kako vrijeme odmiče, posebno onim roditeljima, a ima ih značajan broj, kojim je ubijeno po dvoje djece, ili su ostali bez djece. Bez obzira na sve to, sigurno je da svi roditelji kako proteklih godina tako i danas nosimo tu bol, a emocije posebno budu uvećane kada dođe ovaj 5. maj, Dan sjećanja na ubijenu djecu".
Dodao je da su svake godine roditeljima emocije pomiješane - od beskrajne tuge do ponosa da na primjeren način obilježavaju Dan sjećanja na ubijenu djecu i da pošalju poruke da djeca koja su ubijena na brutalan način tokom opsade grada Sarajeva nisu zaboravljena.
"Posebno nam je značajno da pošaljemo mladima koji budu prisutni, a bude ih uvijek značajan broj, poruku da oni ne smiju zaboraviti, da trebaju pamtiti, ne da bi mrzili ili da bi se svetili, već da znaju šta se to događalo, da budu u budućnosti vrlo oprezni, da čuvaju svoju domovinu i grad na odgovarajući način", naglasio je Grabovica.
Iz Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva često su skretali pažnju da bh. pravosuđe nije učinilo dovoljno za procesuiranje zločina nad ubijenom djecom glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Grabovica je ponovio da porodice ubijene djece i dalje najviše tišti to što Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u protekle više od tri decenije još ni jednu optužnicu nije podiglo.
"Ono što nama posebno teško pada je saznanje da još niko nikada nije odgovarao za tako strašne zločine, za 1.601 ubijeno dijete i da tužilaštvo nikada nije podiglo nijednu optužnicu. To je prosto nevjerovatno. Da nisam svjedok svemu tome proteklih godina i da sam se pojavio odnekud, ne bih vjerovao. Nema tu posebne dileme ko je to činio. Znaju se komandiri, znaju se snajperisti koji su također ubijali... Spominje se pomirenje, ali bez katarze i kazne nema pomirenja. Može se to pokušavati, pričati, međutim to su uslovi koji vode ka pomirenju", poručio je Grabovica, kojem je 11-godišnja kćerka Irma ubijena u eksploziji granate u opkoljenom Sarajevu 20. marta 1993. godine.
Vlada Kantona Sarajevo je 2019. godine donijela odluku da će se 5. maj obilježavati kao Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva.
Ove godine Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva će biti obilježen 7. maja, a organizaciju ovog događaja je preuzelo Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo.
U Sarajevu postoji Muzej ratnog djetinjstva čije postavke podsjećaju na strahote kroz koje su djeca prošla, te kako je izgledala njihova svakodnevnica. U centru grada se nalazi spomen-obilježje ubijenoj djeci 1992–1995., kao i spomen soba.
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje vojske republike srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata."
Tekst:AA

Hi guys.
I am leaving for a tour at the start of June and don't need to be back until late Septembeearly October. So, ideally, I'd really like to spend all of this time on the trip. This gives me 3 to 4 months.
My plan is to cycle from Northern France, to Istanbul. The route I have roughly drafted is about 4200km. Maybe more when I refine it, so let's say 4500km give or take. As a bit of background, I am 23(M), going solo. I cycled From Norway to Germany last year, this is my only touring experience. So I am not a beginner, but not a million miles from it.
https://preview.redd.it/v7c9rcr0afyc1.png?width=1328&format=png&auto=webp&s=2f05a7e828c9c520e6137ba3b1067a3ae97ee85e
I really like this route, buuuttt... I may be wrong in saying this (please tell me otherwise if you think so) but I dont think it's going to take the 3.5 months like I want it to, maybe closer to 2/2.5 months if that. Of course, I could cycle slowly, but that does seem like a bit of a waste of time to me. I wont be going super fast, but I like to think Ill be averaging out about 70km a day. I am planning to stop and take a fair few rest days. But even then, 4500km at 70km a day, gives me 65 days of cycling. Lets say I take 15 rest days, that only gets me to 80 days at the most. It would be great to squeeze out another 20/30 days somewhere. I also dont have much experience with climbing mountains, I havent taken into account how long crossing some of the balkan/alps regions will take.
If you agree with me and think this is a realistic estimate, then please carry on reading. If not, please tell me that's plenty far enough to fill those days with and stop reading here.
Here are some options that im considering:
A) Zig zag more. My route is already not super direct, the direct way of doing this is going through Serbia and Hungary rather than the balkans coastline. But, I could zig zag more, detour to Sarajevo for a few days, maybe go further south in Albania, explore Kosovo a bit more? Things like that. I think just a few detours would add on a good 500km, plus the time exploring the places I detour to. Downside to this is I see myself spending more money in places I stay at and detour to haha.
B) Carry on East to Tbilisi. The adventurer inside me really wants to take this route. It would be awesome travelling so far from home and to say I cycled to Tbilisi. But, to be completely honest, the thought of this does terrify me. The dogs in Turkey sound terrifying and im not sure this is a step too far for me. Maybe it isnt as scary as im thinking it is. The idea of getting home also scares me from such a distance.
C) Get to Istanbul and then take a loop towards home. Go through the Serbian way to finish in Budapest. This works super well on paper, as getting home would just be a flixbus away, cheap and easy. I just think this might be a bit underwhelming to do, as well as making Istanbul not the finish line, but some strange mix between a checkpoint and the finish. Maybe im wrong and this is a sensible idea which could be fun too?
https://preview.redd.it/ogxkiy9pdfyc1.png?width=866&format=png&auto=webp&s=a52465798f63360479d72ac71d05bfdc5e977354
Sorry for the long post. But yeah, I feel like those are my options right now. Would love to hear what you guys think, thank you so much!

Pozdrav svima!
Mogu li mi neki biciklisti ovdje opisati kakva je tura Sarajevo-Mostar? Imaju li bilo kakve savjete. Relativno sam nov u biciklizmu, a želio bih da se spremim za ovu turu :D
Inace, pocetkom ljeta planiram i biciklom do Grčke ili neku tako 15-20 dana ekspediciju. Kondicije imam uglavnom, ali bih je svakako nabijao narednih 2-3 mjeseca turama do vrha Trebevica, Bjelasnica i sl.
Hvala svima na odgovoru i savjetima!
​
https://preview.redd.it/14vq4tf1ukxc1.png?width=2634&format=png&auto=webp&s=3d8cf545c89ef08c7bdfa2f60df0594787e8d897