Radio bosanska izvorna muzika

Negatora crnogorskog naroda, različitih intelektualnih nivoa, ali slične političke usmjerenosti, bio je velik broj za posljednjih sto godina. Crnogorce progoni irska sudbina, tj. "politička, kul- turna, religiozna opozicija kao životna atmosfera" (Curtius). Problem se često hoće svesti na pojedince koji samo žele da se osjećaju "kao posebna nacija" (pojedinci se mogu osječati pripad- nicima određene nacije, a ne i "nacijom"). Često negatori crnogorske nacije ističu svoje crnogorsko porijeklo, čime žele sugerisati publici da im je poznato sve o crnogorskoj prošlosti, kao i da zbog porijekla ima posebna prava na negiranje autohtonosti crnogorskog naroda.
Crnogorska dijaspora koja je nastajala za posljednjih pet stoljeća, rađala je potuđenost; iz nje su se izdvajali pojedinci kao najljući protivnici sopstvenog naroda. Ovo se može dokumentirati od sredine XII vijeka. Poznato je više primjera bjekstva pojedinih Crnogoraca u turske insule- gradove, odakle su vodili borbu protiv svojega naroda. Potuđeni Crnogorci bili su be- skompromisni, što se može objasniti i njihovim statusom i nuždom stalnog dokazivanja pravovjernosti onima u čiju su se službu stavili. Iseljenici su podvrgavani procesu asimilacije. Vuk Karadžić je zabilježio (Rječnik), da u Crnoj Gori i Hercegovini narod ima "svoja prezimena kojima se porodice pozivaju od koljena na koljeno kao i u ostaloj Evropi; u Srbiji pak toga običaja do našega vremena nije bilo, nego se svaki pozivao po svome ocu"; oni koji su se iz Hercegovine i Crne Gore "raselili u Srbiju, oni su (..) prezimena svoja malo po malo poizostavljali, a gdjekojima ako se i spominjalo staro prezime najviše su ih kao poruga radi njima nazivali". M. Kundera kaže da se narodi likvidiraju tako "da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A neko drugi im napiše knjige, daje im drugu kulturu i izmisli im drugu povijest. Narod onda počinje zaboravljati tko je i što je bio".
Oni autori koji ne vide crnogorski narod, koji negiraju njegovu individualnost, a borbu Crnogoraca protivu srpskih asimilatorskih projekata vide samo kao odbranu istorijske i državno-pravne crnogorske tradicije, a ne i etničke posebnosti, takav svoj stav izvode iz jednog stanja duha koje je smišljeno pripremala garašaninovska birokratija kroz školstvo, udruženja (militantna), crkvenu propagandu i kulturnu djelatnost, pa i naučnu, iako oskudnu i ograničenu.
Protivnici postojanja crnogorskog naroda pronalaze razne aspekte negacije, preko jezika, imena, književnosti, vjere, kulturne tradicije, kultova, političke frazeologije.
Složenica, npr. "slavenoserbski", koja je nekoliko puta upotrijebljena u crnogorskoj epistolarnoj literaturi, od sredine 18. vijeka uzima se u neadekvatnom značenju. Izvorna (vjerska) semantika ove složenice vidi se iz radnje objavljene u časopisu "Serbski letopis" (Budim 1824), de se pod pojmom "slavenoserbsko koljeno" podrazumijeva južnoslovensko stanovništvo u kome je pravoslavlje potpuno, ili u jednom stepenu, bilo opravdalo, pa se kao pripadnici "slavenoserbskog koljena" nabrajaju: Bugari, Srbi, Bosanci, Crnogorci, Slavonci i Dalmatinci. Dalje u tom značajnom tekstu stoji objašnjenje da se ovo "slavenoserbsko koljeno", "obično izuzimajući Bugare, naziva i Iliričesko čije prostiranje na sjevejozapadu potpuno odgovara granicama jurisdikcije Pećke patrijaršije do turskog sloma pod Bečom (1683). U pomenutom tekstu data je posebno i grupa naroda koji pripadaju "slavenskom koljenu", u koje se ubrojani katolici - Hrvati i Slovenci. Termin "slavenoserbi", dakle, samo je prividno etnikon, jer označava Južne Slavene koji pripadaju pravoslavnoj crkvi.
Neki istoričari i agitatori multipliciraju pomene srpskog imena u Crnoj Gori, ne ulazeći u njihov karakter i provenijenciju, te ih prenose i na vrijeme pride 18. stoljeća; među tijem pomenima koji su pribrani kao argumentacija (ukupno 37 do Njegoša) ima, pored ostalog, starih i novih falsifikata, koji se meću, u nedostatku originalnih iskaza, u usta poznatijim crnogorskim ličnos- tima. U citatu iz pisma mitropolita Save Petrovića izostavljaju se riječi "do vas" i "s vama" pa se tako pomjera značenje na Crnogorce. Mitropolit Sava Petrović, naime, obraćajući se Dubrovčanima (25. VII 1775) kaže da je "slava serbska pala i ništa nije ostalo do vas nako jedan svijet što jošte može se serbska zemlja s vama pohvaliti". Falsificiran je zapis na moračkom nomokanonu, iz lilovičke krmčije (1262): izbačen je tekst o episkopu Neofitu i ubačen pomen Save Nemanjića! U često korišćene falsifikate spada i navodno pismo mitropolita Save Petrovića (u kome se dva puta pominje "srpska nacija") upućeno moskovskom mitropolitu (1776), a pismo je stvarno pisao i uputio bivši pećki arhimandrit Avakum, koji je tada živio u jednom manastiru kon Moskve.
Milorad Medaković (1823-1897) učinio je "najpopularniji" falsifikat, u Zakoniku knjaza Danila. Pri štampanju Zakonika, u Novom Sadu, Medaković je falsificirao, između ostalog, 92. član: stav da u Crnoj Gori "nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedino pravos- lavno istočne promijenio je u stav da u zemlji "nema nikakve druge narodnosti do jedino srbske" (Zakonik, Titograd 1982). Ovaj je falsifikat često korišćen u propagandi da je knjaz Danil smatrao Crnogorce "Srbima".
Čine se falsifikati i pri transkripciji riječi, pa se pridjev srski (hrabro) štampa u obliku "srpski" itd.
Jedan od glavnih "argumenata" u tvrdnjama da je crnogorski narod dio srpskog jeste pripadnost većeg dijela Crnogoraca pravoslavnoj konfesiji. Zato je ljutito napadan svaki pokušaj iznošenja činjenica kao što je ona da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna sve dok nije ukinuta i prisajedinjena Srpskoj pravoslavnoj crkvi 1920. godine. (Zanimljivo je da to najviše čine, u publicistici, potuđeni Crnogorci dok srpski autori realno prikazuju tu činjenicu).
Oni koji poriču crnogorski narod koriste sintagmu "srpske zemlje" koja ima asimilatorski smisao, jer medu te zemlje uračunavaju i Crnu Goru (Duklju, Zetu). Međutim, medu "srpske zemlje" nijesu ubrajali ni srpski feudalni vladari i najveći crkveni velikodostojnici, za sve vrijeme dok je Crna Gora bila u sastavu Raške, od 1189. do 1360. U svojim titulama oni su posebno is- kazivali teritoriju Crne Gore. Stefan Prvovjenčani se titulirao - "veliki kralj... v'se sr'bske zemlje (dakle, u jednini - primje. D. R.) i Dioklitije". Uroš se potpisivao kao "kralj vse srbske zemlje i pomorske; kraljevi Dragutin i Milutin imali su istu titulu kao njihovi prijethodnici. Dušan se potpisivao: "kralj vseh' srb'skih i pomorskih zeml". Titule crkvenih velikodostojnika odgovarale su vladarskim titulama koje sam, kao primjere, naveo. Tako je Sava Nemanjić, prvi arhiepiskop, imao titulu "prosvešteni arhiepiskop vse srbske zemlje i Pomorske".
Adam Čartorski, bivši ministar carske Rusije, docnije vođa poljske emigracije, u želji da onemogući ruski prodor na Balkan, u svom memorandumu preporučivao je Srbiji da, uz pomoć Turaka, osvoji i prisajedini okolne oblasti. Pomenute ideje Čartoriskog razradio je Franjo Franjo Zah, a redigovao Ilija Garašanin (1844), u tajni politički program Srbije "Narčetanije", s kojim se javnost upoznala tek 1906. godine. Ideja "Načertanija" su realizirane u propagadni, kulturi, političkom životu. U Crnu Goru su dolazili izvanjci upućivani sa zadatkom da rade na realizaciji toga tajnoga programa. Zato je vlada vazalne Kneževine Srbije gledala u svakom uspjehu Crne Gore kao umanjivanje realizacije imperijalnog cilja, što je u kasnijem razdoblju još više zaoštravano. U vrijeme pogubnog crnogorskog-turskog rata 1862. godine, kada su turske trupe dovožene brodovima blizu Rijeke Crnojevića, da bi zauzele Cetinje, Ilija Garašanin je rekao:"... to bi još velika sreća za nas bila kad bi Crna Gora propala" (B. Pavićević, Crna Gora u ratu 1862). Taj politički odnos podvrgao je kritici pjesnik Đura Jakšić, u pjesmi "Padajte, braćo!" i ti stihovi snažan su pjesnički dokument o usamljenoj borbi crnogorskog naroda, duboka osuda realizatora "Načertanija" od čovjeka koji nije ni znao za taj tajni pro- gram. Duh "Načertanija" izražava dr Dragiša Stanojević, u knjzi Interesi srpstva (Beograd 1885, 23), de kaže da je osnovni cilj rad na širenju zemlje: "Jednom riječju, sve zemlje između Vidina i Jadranskog mora, između Ljubljane i Soluna, postanu sastavni djelovi velike Srbije". A Miloš S. Milojević, član Srpskog učenog društva, u jednom je radu "iznašao po imenice ravno 413 srpskih svetaca i velikomučenika i 201 srpski manastir", te da je "srpska crkva starija od rimske i grčke. On je sastavio istorijsko-etnografsko-geografsku mapu srpskih (jugoslovenskih) zemalja u Turskoj i Austriji, Beograd 1873, na kojoj su naznačeni "narodi": "Srboslavenci", "Srbohrvati", "Srbomaćedonci", "Srbobugari", "Srborašani", te "Besarabija ili Bela Srbija".
Samo tri godine nakon Berlinskog kongresa i međunarodnog priznanja Crne Gore i Srbije dolazi (1881) do organizirane borbe dijela crnogorske omladine koja se školovala u Beogradu i crnogorske emigracije protivu crnogorske države. Formiran je Glavni odbor koji je radio "po direktivama srpske vlade". Mnogi od njih su tražili srpsko podanstvo, a već Ustavom Knjaževstva Serbije iz 1835. govori se o prirođenim Srbima. Godine 1842. donijela je srpska uprava "Uredbu o srpskom prirođenju", de stoji da će se svaki onaj koji u Srbiji provede pet godina "smatrati poslije toga i držati kao prirođeni Srbin".
Srpski istoričar dr Andrija Radenić zapaža da o radu crnogorske emigracije u Srbiji, Bugarskoj, Italiji i drugdje ima veliki broj izvještaja u arhivskoj gradi: "Jedan od takvih, Sava Ivanović, i dok prima novčane nagrade za režimske usluge ne prestaje da preti da se nudi opozicionim strankama antirežimskim otkrićima. Jasno, u tim slučajevima u pitanju su deklasirani tipovi spremni na sve samo da bi došli do novca, što više novca". Posljedica djelovanja te emigracije je i bombaška afera (1908) kada su iz Srbije prenijete bombe na Cetinje, s ciljemm da se likvidira crnogorski dvor, vlada i izazove pobuna. Po planu tada je Crna Gora trebala biti uvrštena u akciju srpskih četnika koji su djelovali po Makedoniji i na Kosovu, pa je bio pripremljen njihov upad preko crnogorske granice.
Invazija srpskih trupa i odreda četnika Koste Pećanca (1918), prisajedinjenje, bijeli teror nad crnogorskim narodom, razaranje kulturnih institucija, raseljavanje i potpuna ekonomska bijeda ostavili su duboki trag u crnogorskom narodu. Srpski naučnik Živojin M. Perić tek je pred drugi svjetski rat uspio objaviti radnju "Crna Gora u Jugoslavenskoj federaciji" u zagrebačkom časopisu "Ekonomist" (br. 6, 1940). On kaže da se o "ovim stvarima nije doskora smjelo pisati kod nas (...). Danas, pak, kada se jednom napuštila fatalna politika unitarizma, to jest politika jednog jedinstvenog naroda (u smislu etničkom) i integralnoga jugoslavenstva", stvoreni su, kaže, uslovi da tekst bude publikovan. Prof. Ž. M. Perić, kao poznati pravnik, pokazao je kako je 1918. godine bila bespravno likvidirana crnogorska država, nezavisna i suverena, jer je akt o ujedinjenu mogla donijeti "samo zakonodavna vlast, tj. Narodna skupština sa Vladarem".
Crna Gora je, zaključuje Perić, "ušla u sastav Jugoslavije samo jednostranom voljom Srbije i njenih ratnih saveznika, dakle, njihovom faktičkom vlašću."
Između dva svjetska rata stvorena je platforma osude za "separatizam" svakog Crnogorca koji bi isticao identitet crnogorskog naroda. Tako, prosrpska struja u Crnoj Gori pokušava da negira činjenice iznijete u štampi (1924) da velika Antanta nije priznala prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, te izjavu engleske vlade da ne priznaje taj čin, pa da iz toga izlazi zaključak da je crnogorsko pitanje internacionalno. Korišćena je svaka prilika da se pokaže da Crnogorci nijesu narod, da su "Srbi". Tako je na pisanje jednog beogradskog lista, u povodu anšlusa Austrije (1938), da je to isto ono što se dogodilo u "istoriji srpskog i crnogorskog naroda" nikšićka "Slobodna misao" izrazila zaprepašćenje što "jedan prijestonički dnevnik dozvoli sebi takvu mahnitost da podvlači kao činjenicu postojanja posebnosti crnogorskog naroda, onda je to toliko neznalaštvo koje baca ružnu sjenku na kulturu beogradskih redakcija i njenih urednika". Kao primjer reakcije podudenih Crnogoraca na pomen naziva crnogorski narod, vrijedi navesti brošuru Mitra Vukčevića, u kojoj napada Mačeka koji je u uskršnjem pozdravu, 1937. godine pomenuo i crnogorski narod; M. Vukčević opominje Mačeka da "griješi" jer, navodno, ne pos- toji crnogorski narod, već je to ime samo po "geografskom nazivu".
Svijest Crnogoraca o sebi je konstantno u procjepu politike: planski od nastanka "Načertanija".
To se zbiva u razdoblju kada traje uspon kritičke istoriografije; a opšte stanje istorijske nauke, poznato je, bilo je u prvoj polovini 19. vijeka između legende, deseteračke pjesme i prvih kritičkih saznanja. To je vrijeme lakog širenja legende, kada je Njegoš uspio da kod Crnogoraca proširi kult Miloša Obilića. Česti ratovi i bojevi donosili su nove talase epskih pjesama koje su potiskivale starije pjesme, i tako je ostajala samo opšta svijest o stalnoj borbi i kožmaru istorijskih zbivanja i legendarijama. Docnije, do sada, istorijske su nauke pod prismotrom političkog oka, bez razvijenih, osamostaljenih naučnih instiutcija, te ne dolazi do sistematizacije znanja. Cjelokupna crnogorska istorijska i kulturna prošlost tretirana je kao dio "srpske", pa je i u nedavno publikovanoj Istoriji srpskog naroda crnogorska prošlost kooptirana u srpsku. U prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije nije postojala natuknica Crnogorci. Isti postupak je primjenjivan i u duhovnim oblastima, u književnosti, umjetnosti, filozofiji, itd. Sve nove generacije Crnogoraca nijesu mogle steći znanja o istorijskoj i kulturnoj prošlosti svoga naroda.
Novica Šaulić, u brošuri Crna Gora (1924), pisao je da Crnogorce treba raseliti po Jugoslaviji da bi se ostali krajevi rasno popravili, pa kaže da je pitanje njihovog raseljavanja zadatak "zdrave politike državne, jer se istim rješava i ekonomski problem, ojačava i utvrđuje zajednica i skida s dnevnog reda pitanje najsavjesnije (1) nacionalne pokrajine srpske, čijim proređivanjem meću se čelični zidovi i divovska srca kao granice neprijateljima vjekovnim, rasnim." Ova rasistička misao iskazana je dovoljno patetičnih i zavaravajućim stilom da frustrira jedan dio neobrazovane crnogorske mase i podstakne je na mazohistički pohod. Zanimljiva je činjenica da je Ravnogorski politički odbor Draže Mihailovića (1941) izradio politički program koji je predviđao raseljavanje Crnogoraca "u oblasti koje budu bile oslobođene od nesrpskog stanovništva" pošto se formira "velika Srbija koja bi obuhvatila Makedoniju, Crnu Goru i Hercegovinu" (J. Marjanović). Period od 1945. godine donio je crnogorskom narodu veliki egzodus: ratni kadrovi su razmješteni po zemlji, izvršena je kolonizacija Vojvodine sa više desetina hiljada Crnogoraca, a između 1948. i 1971. odselili se iz Crne Gore 91.753 stanovnika (dr B Ivanović, Škole u Crnoj Gori, II).
Crnogorsko nacionalno pitanje stalno vraća na početak jedna grupa dežurnih "naučnika", većinom porijeklom Crnogoraca, što utiče na rasipanje snaga te se ne ostvaruju krupni naučni projekti. Jedini crnogorski Istorijski institut formiran je nakon drugog svjetskog rata da bi bila istraživana samo novija istorija, što znači da je starija istorija prepuštena drugim sredinama. Janko Pleterski u knjizi Nacije, Jugoslavija, revolucija tačno primjećuje da je pitanje etnogeneze Crnogoraca "u posljednjim godinama, od naučnog postalo izrazito političko pitanje". Treba još napomenuti da su osobe koje su osuđivale knjigu Špira Kulišića "Etnogeneza Crnogoraca" (1980), izmedu mnogo dezinformacija, uporno ponavljale da je Kulišić u svojoj knjizi tvrdio kako su Crnogorci "ilirkosg" porijekla. Ta laž je imala efekata kod jednog dijela Crnogoraca koji nijesu čitali Kulišićevu knjigu, a koji su dugom propagandom uvjereni u slovensku čistotu svoje krvi. No, nije mi poznato da je kritikovan srpski naučnik Tatomir Vukanović koji je u knjizi Et- nogeneza južnih Slovena (1974), napisao da su Srbi "u svoju etnogenezu utkali dardanski etnos", a da se "crnogorski narod temelji na ilirskoj etnogenezi".
Kao reakcija na sporazum Cvetković-Maček (1939), ideolog Srpskog kulturnog kluba Slobodan Jovanović tražio je da se, kad se "obilježava hrvatska etnička cjelina (...) neminovno mora obilježiti i srpska etnička cjelina" (Srpski glas, 1939), a ta "srpska zemlja" prostirala bi se u sve krajeve u kojima postoje pravoslavne insule, jer pojmu Srbi ovde odgovara sinonimno značenje koje se daje pravoslavnoj konfesiji, tj. "srpskoj veri". Ranije su ispoljavani još krupniji planovi koje je trebalo obaviti preko pravoslavlja, što je jasno izrazio Nikodim Milaš:"Narodno jedinstvo moći će se postignuti samo tada, kad se Hrvati odreknu romanizma i kad stupe u kolo pravos- lavne crkve" (Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901, 89). Formiranjem ideologije svetosavlja (između dva svjetska rata), po kome je "narodnost zamišljena kao crkvenost". Ideja Nikolaja Velimirovića je da se preko crkve stvori jedan narod, pa uzima primjer Adolfa Hitlera:"Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem njemačkom vodi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX vijeku on je došao na ideju Sv. Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju (..). A nama je taj posao svršio Sv. Sava. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi". U to vrijeme je pisano da je Sava od Dukljana, Zahumljana, Travunjana i Rašana pravio "srpski narod", a da je dužnost Srpske pravoslavne crkve da od Srba, Hrvata i Slovenaca napravi "srpsku naciju". U ovoj postavci omakla mu se i jedna istina da su Dukljani bili poseban narod.
Dublji cilj Velimirovićevog objašnjenja pojma svetosavlje treba gledati i u činjenici da je slovenačka katolčka crkva prihvatila 1919. godine i unijela u kalendar, da proslavlja Savu Nemanjića. Decenijama nastaju propagandni tekstovi o Savinom kultu, u kojima se dolazilo do priviđenja čak i banalnih istina. Tako je dr Branimir Maleš, opisujući rasnost Savinu (1939) ispričao da je on sam sebi "gotovio hranu: pečeni krumpir, posan pasulj". Međutim, poznato je da su te kulture stigle u Evropu iz Amerike, tek u XVI v. pa se nijesu mogle naći u Savinom loncu.
Slični su falsifikati činjeni i sa crnogorskom kapom. Crnogorska narodna kapa transformirana je u izazovnu, asimilatorsku parolu koju su i u "antibirokratskoj revoluciji" iskoristili oni delegirani (profesionalizirani) demonstranti sa Kosova. Ona tu funkciju dobija, s bozirom na legendu koja je vezana za nju u drugoj polociji 19. vijeka, te zbog dijela srpskog grba (krsta i četiri ognjila) koji je dodat 1919. godine. Tako se crnogorskom kapom poručuje Crnogorcima da su "dio srpskog naroda".
Ljubomir Nenadović je stvorio legendu da je crni omotač "znak žalosti za propalim carstvom" na Kosovu, te da crveni tepeluk znači da su Turci sve pokorili, a slobodnu Crnu Goru predstavljao dio zagrađen "malim prugama". I legenda je počela da živi, pa su je mnogi strani putopisci zabilježili, a domaći autori dogradivali. (Dok je ranije za zlatne pruge na tepeluku pisano da označavaju stoljeće od kosovske bitke, nedavno se moglo pročitati da one označavaju "sunce slobode koje će konačno da ogrije ponovo ujedinjenu srpsku otadžbinu" itd.).
Najstariji poznati opis crnogorske kape ostavio je turski putopisac Evlija Čelebija; on stvara komičnu sliku Crnogoraca, za koje kaže da imaju velike glave kao kazan, nose nasuprot tome vrlo malene kapice na glavi". A prvi sačuvani likovni prikaz ostavio je Filip Vukasović, kapetan koji je kao delegat austrijskog dvora boravio u Crnoj Gori 1788. godine. Vukasovićev likovni prikaz negira tvrdnju Lj. Nenadovića, kao i docnijih autora koji su je preuzimali (Andriju Jovićevića, Mitra Vlahovića i dr.), da je do Petra II Petrovića Njegoša crnogorska kapa bila crvena, pa da je on dao da se metne crna deravija, kao znak "tuge za Kosovom". Od počekta 30- tih godina 19. vijeka javljaju se i pisana svjedočanstva: tako general Ludwig Welden (Skizzen aus Albanien und Montenegro, 1831) donosi podatak o izgledu kape prije vladavine Njegoševe, tj. da je bila opšivena crnijem platnom ("crvena kapa crno je opšivena").
Navedenoj legendi pridružila se, 1919. godine, i legenda koja se takođe širi od druge polovine 19. vijeka, da četiri ognjila iz srpskog grba znače "četiri zlatna slova, SSSS", te da su skraćenica devize "samo sloga Srbina spasava". Taj znak, inače vizantijske provenijencije, proglasio je grbom Srbije Mavro Orbini, a zatim ga je za svoj grb uzela beogradska mitropolija (1724), u vrijeme kada je bečki dvor obnovio srpsku kraljevinu. Najzad je u darovani turski ustav vazalne Kneževine Srbije ušao kao "grb narodni srpski" (1835). Taj krst s četiri ognjila bio je dio grba Kraljevine SHS, a danas je dio grba Srpske pravoslavne crkve i dio grba SR Srbije. Od P. Ritera (1701), preko pomenutog ustava iz 1835, postoje opisi da se tu radi o krstu i četiri ognjila ("medu krakovima krsta po jedno ognjilo okrenuto krstu"). Ipak, legenda o "slovima" vješto se održava u narodu, pa se uzalud javljaju pojedini naučnici koji daju pravo objašnjenje, kao što je to činio Stojan Novaković.
Crnogorska kapa prvobitno je na tepeluku imala kao ukras šestokraku zvijezdu. Njegoševi perjanici upisivali su početna slova nahije, a u vrijeme knjaza Danila (1851-1860) stavljani su njegovi inicijali, kao i u doba kralja Nikole (1860-1918). Ovome treba dodati da je na tepeluku često izrađivan crnogorski grb, kao i inicijali vlasnika kape.
Nerado je, kao simbol crnogorstva, gledana crnogorska kapa od 1918. godine. O njenom statusu između dva svjetska rata pisala je podgorička "Zeta" (1939): "Naša crnogorska narodna kapa, koja se jedno vrijeme poslije ujedinjenja nije smjela nositi, u posljednje vrijeme nalazi dobru produ (...). To je još jedina naša dozvoljena zastava."
Iako već postoji publikovan naučni rad o crnogorskoj kapi (Zorica Radulović, Crnogorska muška kapa, "Glasnik Cetinjskih muzeja", knj. IX, Cetinje 1976), legende traju, jer se lakše pamte i iskorišćavaju za propagandu. Kapa prati sudbinu crnogorskog naroda, i ona gine, lijepe joj se legendarije, gubi se svijest o njenoj istoriji. Iako je prošlo svega 70 godina od metanja srpskog grba na nju, u ranije stilizovani štit, veliki dio novih generacija misli da je taj element uvijek bio prisutan. Jedan "intelektualac" mi je dokazivao da je crnogorski vladar Baša došao kasno na Kosovo, pa je u očajanju, sio nasred Kosova Polja i "odmah skrojio crnogorsku kapu".
https://preview.redd.it/eldfarv1zlzc1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=db27d54567e3fe43c277e628031163fe41faa532
https://preview.redd.it/v1f89rv1zlzc1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=391e5fe5a841df62bd5e491340b5ba9c4ac35cc9
https://preview.redd.it/uhu38sv1zlzc1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=d8d1210ae567c5e51ad0bdc8eedc8a43969ffd05
https://preview.redd.it/hx2ilrv1zlzc1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=316fb456922251268a878c57e204d0a0d69ab1d5
Izvor: Elementa montenegrina : crnogorski narod i srpska politika genocida nad njim : hrestomatija, Volume 1, 1990.

Sretan 40. rođendan Radiju 101
Sretan rođendan najikoničnijoj radio postaji u hrvatskoj povijesti!
Radio je osnovan 1982., tada još pod imenom Omladinski radio, i od početka je poznat po nekonvencionalnom programu i kontroverznim temama. Puštala se muzika koja se u to vrijeme nigdje nije mogla čuti. Okupljao je alternativce, neposlušnu inteligenciju i kreativce iz cijele Hrvatske koji su znali razliku između totalitarnog i demokratskog sustava.
Prvi je puštao komentare slušatelja uživo u eter što je tada bilo nezamislivo. Otvarao je različite tabu teme i davao prostor ljudima koji su bili na crnoj listi.
Upravo na Stojedinici, krajem 80-ih, a prije nego što je službeno odobren politički pluralizam u Hrvatskoj, svoj prvi javni nastup imao je Franjo Tuđman, koji se nakon uhićenja 1972. kao disident nije smio pojavljivati u medijima zbog svoje uloge u pokretu Hrvatskog proljeća. Zanimljivo da se taj isti čovjek 1996. svim silama trudio ugasiti Radio 101, ali nije uspio.
120.000 ljudi (jos uvijek najveci protest u povijesti drzave??) stalo je protiv te odluke i okupilo se na prosvjednom skupu na trgu bana Jelacica 21. studenoga 1996. u znak podrške Radiju 101. Pritiskom Europske komisije i prijetnjom sankcijama, ali i strahom od vala građanskog neposluha koji je tih dana zahvatio gotovo cijeli glavni grad, koncesija je vraćena.
Prvi glavni urednik radija bio je Veljko Jančić, prvi odgovorni urednik Dobrivoje Keber a prvi urednici pojedinih redakcija: Željko Roško (aktualna politika), Bosiljko Domazet (kultura), Dražen Duilo (društvo) i Silvije Vrbanac (glazba).
Hvala vam za sve i zivjeli jos 100 godina!

Sretan rođendan najikoničnijoj radio postaji u hrvatskoj povijesti!
Radio je osnovan 1982., tada još pod imenom Omladinski radio, i od početka je poznat po nekonvencionalnom programu i kontroverznim temama. Puštala se muzika koja se u to vrijeme nigdje nije mogla čuti. Okupljao je alternativce, neposlušnu inteligenciju i kreativce iz cijele Hrvatske koji su znali razliku između totalitarnog i demokratskog sustava.
Prvi je puštao komentare slušatelja uživo u eter što je tada bilo nezamislivo. Otvarao je različite tabu teme i davao prostor ljudima koji su bili na crnoj listi.
Upravo na Stojedinici, krajem 80-ih, a prije nego što je službeno odobren politički pluralizam u Hrvatskoj, svoj prvi javni nastup imao je Franjo Tuđman, koji se nakon uhićenja 1972. kao disident nije smio pojavljivati u medijima zbog svoje uloge u pokretu Hrvatskog proljeća. Zanimljivo da se taj isti čovjek 1996. svim silama trudio ugasiti Radio 101, ali nije uspio.
120.000 ljudi (jos uvijek najveci protest u povijesti drzave??) stalo je protiv te odluke i okupilo se na prosvjednom skupu na trgu bana Jelacica 21. studenoga 1996. u znak podrške Radiju 101. Pritiskom Europske komisije i prijetnjom sankcijama, ali i strahom od vala građanskog neposluha koji je tih dana zahvatio gotovo cijeli glavni grad, koncesija je vraćena.
Prvi glavni urednik radija bio je Veljko Jančić, prvi odgovorni urednik Dobrivoje Keber a prvi urednici pojedinih redakcija: Željko Roško (aktualna politika), Bosiljko Domazet (kultura), Dražen Duilo (društvo) i Silvije Vrbanac (glazba).
Hvala vam za sve i zivjeli jos 100 godina!

​
https://preview.redd.it/ig4na44frexc1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=303c027b5f0703bf9d6578335c88adb171d7f194
Poslednjih godina, provodili smo više vremena kod kuće, pa su mnogi počeli da ulepšavaju svoje životne prostore biljkama, unoseći u njih tako i deo prirode. Ako i vi to radite, sigurno ste stalno u potrazi za novim načinima da svoje biljke održite u životu, jer im je pored zalivanja i svetlosti potrebno i mnogo nege. Muziku vole skoro svi, jer ona je hrana za dušu, a šta mislite, da li tako osećaju i vaše biljke?
Neka istraživanja govore u prilog tome. Kažu da biljke bolje napreduju uz pomoć muzike, pa čak i da više vole određene muzičke žanrove. Ali hajde da to malo podrobnije istražimo...

Kako to muzika utiče na rast vaših biljaka?

Tokom vremena, mnoge studije su otkrile da su biljke koje su bile izložene muzici, bile znatno zdravije od biljaka od onih koje su rasle u tišini. Muzika može da pomogne biljkama da napreduju, i da im obezbedi dug i prijatan život. Jedna od najstarijih studija ovog tipa, iz 1962. godine, dokazala je da su biljke koje su bile izložene klasičnoj muzici, napredovale za čitavih 20% bolje, od onih koje nisu bile izložene nikakvoj muzici.
Ova ista studija rađena je i na usevima, i prinosi su bili bolji za 25, pa do čak 60%! Čak i samo izlaganje jednoj noti, produženoj noti F, uticalo je povoljno na zdravlje biljaka. Dakle, ovo definitivno deluje, i nije „šarena laža“.

A koji su razlozi za to što muzika pomaže rastu biljaka?

Iako ne postoji naučno objašnjenje kako to muzika pomaže rastu biljaka, istraživači veruju da vibracije zvučnih talasa mogu da pomognu biljkama da napreduju i cvetaju. Vibracije mogu da pomognu u stimulaciji citoplazmatskog toka biljke, što je slično ljudskom krvotoku. Zato sa povećanom stimulacijom, hranljive materije u biljkama mogu brže da putuju kroz celo telo biljke, pa ovo svojevrsno ubrzavanje cirkulacije, rezultira i bržim rastom same biljke. Ima logike!

A koji žanr muzike vaše biljke najviše vole?

​
https://preview.redd.it/s216245hrexc1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=5a23d3353830079c858c41dc4af4ad14cab82475
Fotografija: https://pixabay.com/photos/piano-sheet-music-music-keyboard-1655558/
Tokom studija, klasična muzika se pokazala kao najefikasnije sredstvo koje poboljšava zdravlje biljaka. Čini se da kombinacija različitih instrumenata kao što su klavir, flauta, violina i mnogo drugih, pomaže u stimulisanju rasta biljaka, i čini se da, na neobjašnjiv način, skoro da hrani biljke.
Ako tražite klasičnu muziku koja će vam pomoći da nahranite svoje biljke, dovoljno je da odete na YouTube, i potražite klasičnu muziku za vaše biljke. Ujedno, ovom muzikom nahranićete i sopstvenu, a ne samo dušu svojih biljaka, osim ako baš ne volite klasiku. U tom slučaju, napravite kompromis, pa biljkama ostavite uključenu muziku da je “slušaju” dok niste tu.
Ili potražite nešto drugo, pošto na temu muzike za vaše biljke, možete da pronađete i više drugih žanrova, pretežno nekih vrsta ambijentalne muzike. Rešenje postoji, pa ako volite svoje biljke – sigurni smo da ćete ga pronaći.

A šta je sa ostalim žanrovima muzike?

Istraživanja nisu baš konačna u tome da li je samo klasična muzika delotvorna i lekovita po zdravlje biljaka. Bilo je još mnogo studija, koje su otkrile da ni tišina nije dala najslabije rezultate, a istraživalo se i sa drugim žanrovima, pa čak i samo sa snimcima razgovora, koji potiskuju tišinu. Jer, verovatno ste već čuli da biljke vole da im se priča.
Po njima, osim klasike, biljke su dobro reagovale i na džez muziku, tradicionalnu indijsku, ali i death metal, i rok muziku. Kao i kod ljudi, nekima se dopalo, a nekima ne!
Imajući to u vidu, naučnici su došli do zaključka da biljke imaju tendenciju da čudesno uživaju u bilo kojoj muzici koju voli osoba, koja sprovodi eksperiment. Oni tako pretpostavljaju da muzika zapravo deluje na čoveka, i na taj način posredno dovodi do toga da biljka dobija bolju negu, kada je čovek srećan. I tako, na neki način, ispada da biljka voli ono što njenog vlasnika čini srećnim.
Možete da eksperimentišete sa puštanjem različitih vrsta muzike u prostorijama svog doma u kojima imate najviše biljaka. Obratite pažnju na bilo kakve promene u njihovom rastu ili cvetanju, kada su izložene blagodetima muzike jer, kako se čini, izgleda da biljke imaju sopstveni muzički ukus.

I na kraju...

​
https://preview.redd.it/eykul91jrexc1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=3f54ae409bd1f96e2b3388c1515f1185537de295
Fotografija: https://pixabay.com/photos/pots-plants-cactus-succulents-716579/
Svi već znate dosta o uticaju biljaka na kvalitet vaših života. Znate da zelenilo smiruje um i oslobađa vas stresa, da biljke prečišćavaju vazduh u vašem domu i tako utiču na vaše blagostanje, ali njihova muzička osetljivost - ostaje i dalje misterija. Možda je potrebno još sveobuhvatnih istraživanja na ovu temu, dok biljke uživaju i u međuvremenu možda i “pevuše” u saksijama svoje omiljene komade, kad ih niko ne čuje? Jer ko zna kakav tajni život vode vaše biljke, onda kada vi niste tu.
A šta vi mislite, vole li biljke muziku? Ako ste i sami primetili nešto slično, podelite svoja zapažanja sa nama u komentarima. Unapred hvala.
Naslovna fotografija: https://pixabay.com/photos/headphones-peaceful-plant-green-2595259/
Autorski tekst: Jelena Todorović
Izvor: YU radio stanice

​
https://preview.redd.it/gwzrtlvr5vrc1.png?width=1920&format=png&auto=webp&s=2b4512e6b5176391c36b7f3fbcc34fcf939b1068
Svakodnevna rutina modernog doba podrazumeva i obeležena je stalnim žurbama i pritiscima. Vožnja na putu često postaje izazovna situacija, naročito u jutarnjem i popodnevnom špicu kad mnogi vozači potpuno izgube kontrolu i zaborave sva pravila bontona i pristojnog ponašanja. Naravno, svi smo za volanom imali situacije koje su testirale našu strpljivost i bonton. Vožnja automobilom, nekada simbol slobode i nezavisnosti, danas sve češće postaje poprište frustracija, agresije i nedostatka poštovanja prema drugim učesnicima u saobraćaju. Dok tehnološki napredak donosi sve naprednije sigurnosne funkcije u vozilima, čini se da se paralelno s tim smanjuje tolerancija i empatija među vozačima. Povećan broj vozila na putevima, gužve, nekad možda i iznenadni loši vremenski uslovi, da ne pričamo o sve češćim distrakcijama u obliku mobilnih uređaja na primer, samo su neki od faktora koji doprinose povećanju stresa za volanom.

Sve češći izostanak bontona i pravila lepog ponašanja u saobraćaju

Nedostatak bontona i pravila ponašanja u saobraćaju ne samo da stvara neprijatne situacije i povećava rizik od saobraćajnih nesreća, već utiče i na kvalitet života svih učesnika u saobraćaju. Nema sumnje da je potrebno podići svest o važnosti poštovanja pravila i međusobnog uvažavanja na putevima, kako bismo stvorili sigurnije i prijatnije okruženje za sve. Upravo iz tog razloga, tema bontona vozača postaje sve relevantnija i zahteva sve veću pažnju i angažman svih nas koji učestvujemo u saobraćaju. Bonton u vožnji je ključan faktor za očuvanje sigurnosti i stvaranje prijatnijeg okruženja na putevima. Često zaboravljamo da iza svakog volana sedi čovek sa svojim emocijama, mislima i životnim pričama i trenutnim problemima. Umesto međusobnog razumevanja i tolerancije, sve češće se susrećemo sa agresijom, ili se nekontrolisano poseže za sirenom, psovkama i neodgovornim ponašanjem na putevima.

Šta možemo preduzeti kako bismo unapredili bonton u vožnji?

Poštovanje pravila:

Svi učesnici u saobraćaju treba da poštuju saobraćajne propise i znakove. To ne samo da pomaže u sprečavanju nesreća, već i olakšava protok saobraćaja.

Empatija:

Razmišljanje o drugim vozačima i njihovim situacijama može pomoći u smanjenju frustracija i agresivnog ponašanja. Svi za volanom nekada imamo loš dan, hitne obaveze, zdravstvene probleme ili se suočavaju sa nekim većim ličnim problemima.

Strpljenje:

Gužve i neočekivane situacije su neizbežne. Važno je zadržati smirenost i strpljenje, umesto da se izražava frustracija kroz agresivno ponašanje.
​
https://preview.redd.it/2bl05f3g7vrc1.png?width=1920&format=png&auto=webp&s=a3cb9a920f571c4d78d8b53a1060ea005d9cb2d6

Kulturno ponašanje:

Izbegavajte upotrebu sirene i psovanje. Umesto toga, komunicirajte sa drugim vozačima kroz gestove i signalizaciju.

Dajte prednost:

Pokažite poštovanje prema drugim vozačima dajući im prednost kada je to potrebno. To može pomoći u izgradnji pozitivnog i uzajamno poštovanog okruženja na putevima.

Čišćenje vozila:

Pre nego što sednete za volan, važno je da temeljno očistite svoj automobil od snega, leda i prljavštine. Očistite sve prozore, vetrobrane, svetla i tablice kako biste osigurali potpunu vidljivost. Nečisti prozori i vetrobrani mogu biti izuzetno opasni jer ometaju vašu sposobnost da jasno vidite put i druge učesnike u saobraćaju.

Ometajući faktori:

Iako zakon ne zabranjuje pušenje, grickanje, pijuckanje kafe tokom vožnje, važno je izbegavati ove aktivnosti koje mogu odvratiti pažnju i smanjiti vašu sposobnost vožnje. Osim toga, glasna muzika, podešavanje radio stanica ili svađanje sa putnicima takođe mogu biti ometajući faktori koji mogu ugroziti vašu sigurnost i sigurnost drugih na putu.

Trubljenje:

Trubite samo kada je to apsolutno neophodno radi upozorenja drugih vozača o potencijalnoj opasnosti. Nepotrebno trubljenje može se smatrati agresivnim ponašanjem i može dovesti do nepotrebnog stresa i napetosti na putu.

Održavanje razmaka:

Važno je da održavate bezbedan razmak između svog vozila i vozila ispred vas. Ne "lepite se" za automobil ispred sebe jer to može ometati druge vozače i smanjiti vašu sposobnost da bezbedno reagujete u hitnim situacijama.
​
https://preview.redd.it/4x6pufah7vrc1.png?width=1920&format=png&auto=webp&s=22760cf808c5e024ac1c82b0b66dd567c848e4fa

Zaključak:

Poštovanje pravila, empatija prema drugim vozačima, strpljenje u gužvama i kulturno ponašanje su osnovni principi koji treba da vladaju na putevima. Uz to, održavanje čistog, urednog vozila, izbegavanje ometajućih faktora (distrakcija koje su sada opšte prisutne) doprinose stvaranju pozitivne atmosfere. Važno je imati u vidu da svaki vozač ima svoje izazove i emotivne reakcije i da su razumevanje i tolerancija ključni za prevazilaženje potencijalnih konflikata. Svi ovi faktori zajedno čine vožnju bezbednijom i prijatnijom za sve učesnike u saobraćaju. Srećan i bezbedan put želi Vam Unirent rent a car!
Fotografije :
https://unsplash.com/photos/man-driving-vehicle-with-gps-system-turned-on-kARZuSYMfrA
https://unsplash.com/photos/a-woman-sitting-in-a-car-with-a-steering-wheel-4STq2B24S1k
https://unsplash.com/photos/car-on-road-during-daytime-fBfF4PNSCuY
​
Izvor :
https://www.unirent.rs/blog/bonton-u-voznji---pravila-lepog-ponasanja-u-saobracaju--234.html

​
https://preview.redd.it/u4tqsfwtdckc1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=bf5dec3bf473917f0c3fa0a1f97178e14d5fbf50
U svetu koji se konstantno menja, kreativnost je jedna od najvažnijih kognitivnih veština. Smatra se da upravo ona ima jednu od ključnih uloga, jer utiče na sve aspekte naših života, i predstavlja snagu koja stoji iza inovacija. A kako muzika utiče na vašu kreativnost, pokušaćemo da objasnimo u ovom tekstu.
Po definiciji oksfordskog rečnika kreativnost je “upotreba mašte ili originalnih ideja za stvaranje nečega”. Problemi sa kojima se suočavamo u modernom svetu zahtevaju kreativno razmišljanje više nego ikada. Međutim, čini se da smo u kreativnoj krizi! Sve je više ljudi koji ostaju bez ideja, dok svakodnevnu rutinu nastavljaju da obavljaju mehanički, polako ubijajući svoje strasti. Sa ulaskom veštačke inteligencije u sve segmente našeg stvaranja, sve to, oseća se još više.
Po rečima velikog Alberta Ajnštajna: “Pokretanje novih pitanja, novih mogućnosti, i sagledavanje starih problema iz novog ugla, zahteva kreativnu maštu”.
Kako moderna nauka tvrdi, svi ljudi imaju kognitivni kapacitet da iznesu jedinstvene ideje, i sposobnost da iz niza ideja izaberu onu jednu koja će najverovatnije biti uspešna. Ipak, ne koristimo svi svoje kapacitete do maksimuma.

Moć koju muzika ima u odnosu na kreativnost

Da citiramo još jednog velikog filozofa, Ničea, koji je rekao: “Bez muzike, život bi bio greška”. Lepo rečeno.
A prema nekim nedavnim istraživanjima, dokazano je da slušanje muzike tokom rada može da poboljša divergentno razmišljanje, koje je praktično - sinonim za kreativnost. Divergentno znači “misliti u više pravaca”. Elem, studija dokazuje da muzika poboljšava ovaj vid razmišljanja, i rešavanje problema. Posebno ukoliko se sluša stimulativna i kompleksna muzika, kao što je klasična. Na primer Vivaldijeva “Četiri godišnja doba”, delo koje je osvojilo prvo mesto u izboru onih koja najviše podstiču kreativnost.
U svom istraživanju, Dr Sajmon Riter i Dr Sem Ferguson rasporedili su 155 volontera u pet grupa, od kojih su četiri izvodile zadatak uz muziku, dok je peta radila u tišini. Zadaci su osmišljeni za merenje divergentnog i konvergentnog razmišljanja, a ono što je istraživanje otkrilo je da se kreativnost ljudi povećava kada slušaju muziku koju doživljavaju kao pozitivnu.
Dakle, najoriginalnije ideje došle su sa muzikom, ali je bitno i kakava je ona bila. Samo “srećna muzika”, koja je povezana sa poboljšanjem pozitivnog raspoloženja i visokim uzbuđenjem, povezana je i sa povećanjem kreativnosti.

Mocartov efekat

​
https://preview.redd.it/u359i2dwdckc1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=39b160426f9d83138ed90ab8fed58c7ffdfbf0da
Fotografija: https://unsplash.com/photos/a-close-up-of-a-statue-of-a-person-iikh1lN3C5w
Ovo istraživanje inspirisano je čuvenom studijom “Mocartov efekat”, koja je dokazala da slušanje klasične muzike može da poboljša prostorno rezonovanje. Ta teorija je razrađena, tako da je korišćeno više muzičkih žanrova. Jer kada su ispitanici slušali svoj omiljeni žanr (bilo da je u pitanju džez ili klasična muzika), imali su bolji učinak na kognitivnim testovima.
I ne samo žanr, važan je i tempo, durski ili molski tonalitet dela, jer sve to utiče na raspoloženje, povećava “uzbuđenje”, što znači da će i vaše kognitivne prednosti biti poboljšane.
Kada stvaramo, naš mozak ulazi u režim “uma koji luta”, a slušanje muzike je jedan od najefikasnijih načina da u taj režim uđe. To je ono što je poznato kao “stanje toka”; kada vam vreme proleti, a da toga niste svesni, jer ste bili duboko usredsređeni na ono što radite.
Kako je to lepo objasnio američki autor Stiven Kotler: “Drugačije rečeno, tok je telefonska govornica u kojoj se Klark Kent presvlači, i odakle izlazi Supermen”. Upravo tako, a muzika je jedan od najefikasnijih načina da lakše uđete u “stanje toka”.

Ipak, ne bilo koja muzika…

​
https://preview.redd.it/b6pl20azdckc1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=4279577a2b8965b35ab7ae1024172f969da2a1b4
Fotografija: https://unsplash.com/photos/greyscale-photo-of-man-playing-spinet-piano-close-up-photo-F8E2tks5N04
Izbor pravog žanra, tempa, boje i glasnoće su ključni. Istraživanje koje smo već pomenuli otkrilo je da izlaganje umerenom nivou ambijentalne buke od oko 70 decibela, poboljšava performanse kreativnih zadataka i povećava apstraktno razmišljanje.
Isto tako, prema istraživanju kompanije “Spotifaj”, optimistična muzika sa 50-80 otkucaja u minuti, povećava uzbuđenje. Zaključak se nameće sam, ako želite da poboljšate svoju kreativnost i fokus, slušajte muziku koja povećava vaše uzbuđenje, i dovodi vas u dobro raspoloženje. Znači, nešto optimislitčno, umerene jačine.
U zavisnosti od vaših sopstvenih afiniteta, to može da bude sve; Betovenova “Za Elizu”, ili “Yellow” od “Coldplay”. Bez obzira da li je razlika mala ili velika - slušanje muzike je itekako pravi.

Dobro, može da poboljša, ali može li muzika i da naruši vaše kreativno stvaranje?

Može i to! Jedno nedavno istraživanje pokazalo je da slušanje muzike zapravo može i negativno da utiče na određene vrste kreativnog razmišljanja. Međunarodni tim istraživača testirao je tvrdnju da muzika poboljšava kreativnost. Zamolili su učesnike da urade kreativne zadatke u različitim okruženjima; u tihom, u okruženju sa muzikom sa nepoznatim tekstom, sa instrumentalnom, i sa muzikom sa poznatim tekstom.
Došli su do dokaza o smanjenim performansama pri slušanju muzike u pozadini, u poređenju sa radom u tišini. Tako da su ovi nalazi osporili popularno mišljenje da muzika podstiče kreativnost. A šta je razlog tome?
Pa, naši mozgovi su drugačije “povezani”, tako da je moguće da, dok je muzika dobra za neke od nas, za neke druge može da bude loša. Bez obzira da li više volite zvuk tišine ili klasičnu muziku, možda je najbolje da eksperimentišete sami, i saznate šta je ono što vama najviše odgovara.

Da rezimiramo…

Kako rezultati različitih istraživanja sugerišu, mnogi ljudi žele da slušaju “srećnu” muziku dok rade, posebno ako treba da smisle nove načine sagledavanja određenog problema. Dakle, slušanje muzike može da bude korisno za promovisanje kreativnog razmišljanja na jeftin i efikasan način, u različitim obrazovnim i organizacionim okruženjima, kada je potrebno kreativno razmišljanje.
A koja će vam muzika odgovarati, zavisi od vaših sopstvenih afiniteta. Poput muzike koju slušate dok vozite automobil, koja može da vam poremeti pažnju, ili da vas natera da ostanete budni. Tako je i sa muzikom za poboljšanje kreativnosti. Sasvim sigurno, to za sve nas ne može da bude isti žanr.

I na kraju…

​
https://preview.redd.it/rib4e5d2eckc1.jpg?width=800&format=pjpg&auto=webp&s=6bd71f9de656e6b757e80e599a8f255673f24eb9
Fotografija: https://unsplash.com/photos/black-wireless-headphones-dBwadhWa-lI
U današnjem svetu, kreativno razmišljanje potrebno nam je više nego ikada, a kreativnost nije rezervisana samo za umetnike i genijalne mislioce. Ali, bilo da problemi sa kojima se suočavamo uključuju otkrivanje tehnoloških izazova na poslu, ili sledeće korake koje treba preduzeti u stvaranju nove slike ili književnog dela, mnogima od nas, muzika može da pomogne.
Piscu ovog teksta, u pisanju je pomogla relaksirajuća džez muzika koje na YouTube ima mnogo, i koja je napravljena upravo za takve prilike. Koliko je uspela da podstakne kreativnost, znate vi, koji ste pročitali tekst.
A šta je ono što vama pomaže da date najbolje od sebe u onome čime se bavite? Podelite to sa nama u komentarima, jer možda ćete svojom idejom pomoći još nekome. Unapred hvala.
Naslovna fotografija: https://unsplash.com/photos/woman-in-black-and-white-striped-long-sleeve-shirt-writing-on-white-paper-5Wj_tk8_Ens
Autorski tekst: Jelena Todorović
Izvor: YU radio stanice

​
Foto: Pexels / ilustracija
Momačko veče treba da bude veče za pamćenje jer jedan od vaših najboljih drugara više neće biti singl.
U želji da svom prijatelju priredite događaj za pamćenje pazite da ne preterate i naljutite buduću mladu.
Da li ste možda gledali urnebesnu komediju “Momačko veče” sa Tomom Henksom u glavnoj ulozi?
Naime, grupa prijatelja želi da budućem mladoženji organizuje momačko veče u skupom hotelu uz opijanje, ali naravno vrlo brzo sve kreće po zlu.
Momačko veče uopšte ne mora ličiti na scenario iz Holivudskih filmova. Ovaj događaj ima dublju simboliku.
Kako bi izbegli dobro poznate klišee, predložićemo vam neke od originalnih ideja za proslavu momačke večeri.

Organizacija momačke večeri

Momačko veče uglavnom organizuje kum, mada to nije pravilo. Često, momačko veče organizuje i sam mladoženja za svoje prijatelje. U tom slučaju on bira mesto, organizuje muziku, piće, ketering i sve ostalo a prijatelji treba samo da se pojave u dogovoreno vreme.
Ukoliko momačko veče organizuje kum u dogovoru sa ostatkom ekipe postoji bezbroj originalnih ideja za ovaj nezaboravan događaj.
Mi vam donosimo neke od njih.

Momačko veče u klubu

Jedna od tradicionalnih ideja je upravo momačko veče u noćnom klubu, kafani ili splavu. Ukoliko znate da je mladoženja noćna ptica i tip koji voli da izlazi i da se provodi, ova ideja je pun pogodak.
Sjajna muzika, piće i opuštena atmosfera preduslov su za fenomenalan provod. Beograd nudi nebrojene mogućnosti za veče za pamćenje.

Momačko veče u striptiz klubu

Ne možemo a da ne pomenemo ovu odeju. Neki od hrabrijih i sklonijih avanturama smatraće ovu ideju fantastičnom.
Nema ništa loše u tome da najboljeg prijatelja ispratite u bračni život uz lepe i egzotične devojke, dobro piće i muziku. Potrebno je samo da istražite koji klub nudi najbolji provod i rezervišete separe za društvo.
U ovom slučaju nezboravan provod je zagarantovan.

Momačko veče u kazinu

Jedna od malo neobičnijih ideja je upravo momačko veče u kazinu. Ukoliko povremeno volite da odigrate neku od igara, nema ništa loše u tome da svom najboljem drugaru priredite upravo momačko veče u kazinu.
Veče u kazinu garantuje dobar provod pun iznenađenja i adrenalina. Ne morate potrošiti veliku sumu novca kako bi ste se dobro zabavili.
Možda čak i dobijete novac u nekoj od igara. Nikada ne znate kada sreća može da vas posluži.

Escape room

Escape room je jedna od aktivnosti koja je izuzetno popularna poslednjih godina kako u svetu tako i kod nas.
Ovaj vid zabave može biti posebno interesantan za momke i sjajna ideja za momačko veče ukoliko društvo voli avanture.
Ova igra je smeštena u određenu prostoriju i uređena je u skladu sa temom sobe. Ekipa ima zadatak da timski reši određene zagonetke, tragovei logičke kombinacije koje vode ka rešenju i izlazu.
Sve što je potrebno je dobro društvo, entuzijazam, avanturistički duh i dobro raspoloženje.
Zabava je zagarantovana.

Paintball momačka zabava

Ne bi ste verovali ali Paintball je trenutno jedna od najpopularijih ideja za organizaciju momačke večeri.
Ukoliko ste takmičarski nastrojeni i volite adrenalinske sportove ovo je idealna aktivnost za sve učesnike. Možete se podeliti u dva tima i vežbati svoje sposobnosti.
Takođe, postoji mogućnost da ceo jedan tim igra protiv mladoženje, ali u tom slučaju mladoženja ima na raspolaganju neograničenu municiju.
I takmičenje može da počne.

Zabava na bazenu

Ukoliko se radi o letnjoj svadbi jedan od sjajnih predloga je zabava na bazenu. Momačko veče ne mora biti samo veče već čitav dan organizovan u iznajmljenoj kući sa bazenom.
Uz zabavnu muziku, hranu, piće i zanimljive igre u vodi, žurka će biti za pamćenje. Takođe, ovakav vid žurke garantuje privatnost za razliku od klubova i splavova.
Ukoliko se malo pretera sa pićem sve ostaje u krugu prijatelja.
U bazenu se možete rashladiti a nakon žurke prespavati i uspešno krenuti u novi dan.

Roštilj sa prijateljima

Još jedna žurka koja ne mora trajati samo uveče već čitav dan. Ukoliko je mladoženja gurman i voli druženja uz dobar roštilj i piće ovaj događaj će mu se sigurno svideti.
Takođe, postoje ljudi koji ne žele velike i glamurozne žurke koje zahtevaju veliku organizaciju i logistiku.
Jednostavno druženje sa prijateljima koji dele istu strast sa vama nepogrešiv je recept za uspešno momačko veče.

Poseta pivari ili vinariji

Tradicionalno momačko veče u kafani ili klubu može delovati kao kliše. Ukoliko volite dobar gutljaj piva ili vina poseta nekoj maloj zanatskoj pivari ili vinariji je savršena ideja za momački provod.
Pored degustacije piva imaćete priliku da čujete i zanimljive činjenice i naučite nešto novo. Većina pivara ima i restoran u sklopu proizvodnog pogona pa tako možete uživati sa dobrim prijateljima.
Takođe, većina vinarija nudi i usluge muzike pa vam samo ostaje da se uz dobar gutljaj dobro i proveselite.

Rafting

Još jedan predlog za one koji vole adrenalinske sportove i avanturističkog duha. Plovidba divljom rekom i savladavanje prepreka sa najboljim prijateljima pružiće vam trenutke za pamćenje.
Nakon raftinga žurku možete nastaviti u prirodi okupljeni oko logorske vatre ili u obližnjem restoranu.

Koncert

Ukoliko vaša omiljena grupa gostuje u gradu to je idealna prilika da iznenadite mladoženju. Pozovite prijatelje, unajmite vozača i bezbrižno uživajte uz pesme vašeg omiljenog benda.
Čak i ako se koncert održava u drugom gradu nije previše teško organizovati odlazak sa ekipom.
Mladoženja će biti oduševljem vašom idejom i spremnošću da se toliko potrudite oko njegove momačke večeri.

Airbnb

Preko Airbnb platforme ili sličnih platformi možete pronaći zaista povoljne ponude. Bilo da su to ture i smeštaj u vašem gradu ili u inostranstvu.
Airbnb vam omogućava da pronađete veoma povoljne prilike za odsedanje širom sveta.
Poseta omiljenom gradu sa grupom najboljih prijatelja, obilazak grada i proslava momačke večeri u nekom od lokalnih kafića pružiće nezaboravan doživljaj o kome ćete dugo pričati.

Gaming veče

Ukoliko je mladoženja pasionirani zaljubljenik u video igre ovo je idealna prilika da mu organizujete gaming druženje.
Sakupite ekipu, nabavite dovoljno hrane i pića za celonoćno druženje i nadmetanje može da počne.
Mladoženja će biti oduševljen vašom originalnom idejom i druženjem sa najboljim prijateljima uz omiljenu video igru.

Još zanimljivih ideja

Momačko veče, kao što smo naglasili ne mora biti veče, to je tradicionalni naziv za druženje i proslavljanje sa prijateljiva poslednjih dana momačkog života.
Budućem mladoženji možete organizovati surfovanje, bandži džamping, skakanje padobranom kao i kampovanje.
Ako baš želite da uđete u istoriju ludih momačkih večeri onda je neka mini diskoteka sa đakuzijem pravi izazov za vas.
Ideje su bezbrojne ukoliko dobro poznajete mladoženju i znate šta voli.
Momačko veče ne mora biti glamurozno i ne morate potrošiti velike sume novca. Na kraju, najbitnije je druženje i dobra zabava, a mladoženja će to izuzetno znati da ceni.
Izvor: Urban City Radio