Pojam off page SEO tehnika

https://preview.redd.it/psp1b74qb80d1.jpg?width=400&format=pjpg&auto=webp&s=3374c3cae7b1ef509789abfc033bb3fd29f46905
Ako biste pokušali nekom da pojasnite tu čuvenu srpsku kovanicu off page SEO možda bi vas razumeo ako biste mu rekli da je to:
sve ono što radite mimo vaše web stranice kako biste povećali njen značaj, vidljivost i autoritet a posebno pozicije u SERP-u.

Šta se to radi u off page SEO?

Da malo otežamo pa da kažemo ili pitamo a šta to sve treba da se radi u cilju unapređenja off page SEO rezultata?
Odmah možemo da pobrojimo neke od aktivnosti jer pobrojati sve je nepristojno veliki posao.
Aktivnosti koje se tiču SEO zadataka mimo sajta uključuju:

• izgradnju kvalitetnih linkova,
• marketing na društvenim mrežama,
• marketing sadržaja (Content Management),
• kontakt sa uticajnim osobama u industriji,
• upravljanje reputacijom na mreži i
• promociju brenda.

Efikasne off-page SEO tehnike koje treba imati u vidu

On page optimizovan sajt je preduslov za kvalitetan eksterni SEO. Ako imate dovoljno kvalitetan proizvod, onda vam je nebo granica. Pod uslovom da odaberete agenciju za SEO koja zna put do neba.
A sad olovke u ruke.
Šala.
Evo podsetnika šta sve treba raditi u cilju poboljšanja vidljivosti i uticaja vašeg sajta na Internetu.

• Izgradnja brenda Najteži i segment koji može da bude eksplozivno koristan za vaš nastup na Internetu.
• Ulazne veze Ne možete sami da pratite i razumete kuda sve idu linkovi i kako sve linkovi dolaze do vašeg sajta. Angažujte profesionalce.
• Analiza konkurencije Ne budite gordi. Pogledajte šta i kako radi konkurencija. Možda nešto niste uzeli u obzir.
  
• Identifikujte popularan sadržaj sa nultim/malim povratnim linkovima I to ćete teško bez softvera i pomoći agencije. A može da bude korisno.
  
• Gostujuće objave Gde god nađeš zgodno mesto, ili relevantno mesto, pokušajte da plasirate vaš koristna tekst sa linkom.
  
• Aktuelizacija tekstova i povratnih veza Ne mora sve od početka. Mnogi tekstovi bukvalno čekaju da im promenite ili dodate nekoliko pasusa kako bi mogli da budu itekako primećeni. I ovo ne može bez softvera i agencije.
  
• Influenseri su korisni Možete da ih volite ili da ih ne volite ali influenseri mogu biti prevaga u vašu korist.
  
• Promocija na društvenim mrežama Pomalo dosadnjikavo jer skoro da ne postoji tekst a da se ne spomenu društvene mreže. Dakle, potencijal je tu. Ostalo probajte sami ali agencije to malo bolje znaju.
  
• Saopštenja za javnost Imate stranicu za medije? Nemate? Teško ćete šta bitnije počinite bez jakih ciljeva i bez ovih korisnih strategija za promocije.
  
• Radite SEO ali vam praćenje efekata nije jača strana Postoje softveri na tržištu koji vam mogu pomoći u praćenju vaših SEO aktivnosti. Potražite ih. Aleant je jedno od rešenja.
  

Ima toga još. I uvek će biti još. Makar drugačije od pobrojanog.
Jer SEO je živ.
On se menja jer se i mi menjamo.
Naše navike i naša ponašanja mora da prati i SEO.
Naučili ste nešto?
Onda je vredelo postaviti ovaj tekst.
Izvor: Prva strana na Google

Negatora crnogorskog naroda, različitih intelektualnih nivoa, ali slične političke usmjerenosti, bio je velik broj za posljednjih sto godina. Crnogorce progoni irska sudbina, tj. "politička, kul- turna, religiozna opozicija kao životna atmosfera" (Curtius). Problem se često hoće svesti na pojedince koji samo žele da se osjećaju "kao posebna nacija" (pojedinci se mogu osječati pripad- nicima određene nacije, a ne i "nacijom"). Često negatori crnogorske nacije ističu svoje crnogorsko porijeklo, čime žele sugerisati publici da im je poznato sve o crnogorskoj prošlosti, kao i da zbog porijekla ima posebna prava na negiranje autohtonosti crnogorskog naroda.
Crnogorska dijaspora koja je nastajala za posljednjih pet stoljeća, rađala je potuđenost; iz nje su se izdvajali pojedinci kao najljući protivnici sopstvenog naroda. Ovo se može dokumentirati od sredine XII vijeka. Poznato je više primjera bjekstva pojedinih Crnogoraca u turske insule- gradove, odakle su vodili borbu protiv svojega naroda. Potuđeni Crnogorci bili su be- skompromisni, što se može objasniti i njihovim statusom i nuždom stalnog dokazivanja pravovjernosti onima u čiju su se službu stavili. Iseljenici su podvrgavani procesu asimilacije. Vuk Karadžić je zabilježio (Rječnik), da u Crnoj Gori i Hercegovini narod ima "svoja prezimena kojima se porodice pozivaju od koljena na koljeno kao i u ostaloj Evropi; u Srbiji pak toga običaja do našega vremena nije bilo, nego se svaki pozivao po svome ocu"; oni koji su se iz Hercegovine i Crne Gore "raselili u Srbiju, oni su (..) prezimena svoja malo po malo poizostavljali, a gdjekojima ako se i spominjalo staro prezime najviše su ih kao poruga radi njima nazivali". M. Kundera kaže da se narodi likvidiraju tako "da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A neko drugi im napiše knjige, daje im drugu kulturu i izmisli im drugu povijest. Narod onda počinje zaboravljati tko je i što je bio".
Oni autori koji ne vide crnogorski narod, koji negiraju njegovu individualnost, a borbu Crnogoraca protivu srpskih asimilatorskih projekata vide samo kao odbranu istorijske i državno-pravne crnogorske tradicije, a ne i etničke posebnosti, takav svoj stav izvode iz jednog stanja duha koje je smišljeno pripremala garašaninovska birokratija kroz školstvo, udruženja (militantna), crkvenu propagandu i kulturnu djelatnost, pa i naučnu, iako oskudnu i ograničenu.
Protivnici postojanja crnogorskog naroda pronalaze razne aspekte negacije, preko jezika, imena, književnosti, vjere, kulturne tradicije, kultova, političke frazeologije.
Složenica, npr. "slavenoserbski", koja je nekoliko puta upotrijebljena u crnogorskoj epistolarnoj literaturi, od sredine 18. vijeka uzima se u neadekvatnom značenju. Izvorna (vjerska) semantika ove složenice vidi se iz radnje objavljene u časopisu "Serbski letopis" (Budim 1824), de se pod pojmom "slavenoserbsko koljeno" podrazumijeva južnoslovensko stanovništvo u kome je pravoslavlje potpuno, ili u jednom stepenu, bilo opravdalo, pa se kao pripadnici "slavenoserbskog koljena" nabrajaju: Bugari, Srbi, Bosanci, Crnogorci, Slavonci i Dalmatinci. Dalje u tom značajnom tekstu stoji objašnjenje da se ovo "slavenoserbsko koljeno", "obično izuzimajući Bugare, naziva i Iliričesko čije prostiranje na sjevejozapadu potpuno odgovara granicama jurisdikcije Pećke patrijaršije do turskog sloma pod Bečom (1683). U pomenutom tekstu data je posebno i grupa naroda koji pripadaju "slavenskom koljenu", u koje se ubrojani katolici - Hrvati i Slovenci. Termin "slavenoserbi", dakle, samo je prividno etnikon, jer označava Južne Slavene koji pripadaju pravoslavnoj crkvi.
Neki istoričari i agitatori multipliciraju pomene srpskog imena u Crnoj Gori, ne ulazeći u njihov karakter i provenijenciju, te ih prenose i na vrijeme pride 18. stoljeća; među tijem pomenima koji su pribrani kao argumentacija (ukupno 37 do Njegoša) ima, pored ostalog, starih i novih falsifikata, koji se meću, u nedostatku originalnih iskaza, u usta poznatijim crnogorskim ličnos- tima. U citatu iz pisma mitropolita Save Petrovića izostavljaju se riječi "do vas" i "s vama" pa se tako pomjera značenje na Crnogorce. Mitropolit Sava Petrović, naime, obraćajući se Dubrovčanima (25. VII 1775) kaže da je "slava serbska pala i ništa nije ostalo do vas nako jedan svijet što jošte može se serbska zemlja s vama pohvaliti". Falsificiran je zapis na moračkom nomokanonu, iz lilovičke krmčije (1262): izbačen je tekst o episkopu Neofitu i ubačen pomen Save Nemanjića! U često korišćene falsifikate spada i navodno pismo mitropolita Save Petrovića (u kome se dva puta pominje "srpska nacija") upućeno moskovskom mitropolitu (1776), a pismo je stvarno pisao i uputio bivši pećki arhimandrit Avakum, koji je tada živio u jednom manastiru kon Moskve.
Milorad Medaković (1823-1897) učinio je "najpopularniji" falsifikat, u Zakoniku knjaza Danila. Pri štampanju Zakonika, u Novom Sadu, Medaković je falsificirao, između ostalog, 92. član: stav da u Crnoj Gori "nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedino pravos- lavno istočne promijenio je u stav da u zemlji "nema nikakve druge narodnosti do jedino srbske" (Zakonik, Titograd 1982). Ovaj je falsifikat često korišćen u propagandi da je knjaz Danil smatrao Crnogorce "Srbima".
Čine se falsifikati i pri transkripciji riječi, pa se pridjev srski (hrabro) štampa u obliku "srpski" itd.
Jedan od glavnih "argumenata" u tvrdnjama da je crnogorski narod dio srpskog jeste pripadnost većeg dijela Crnogoraca pravoslavnoj konfesiji. Zato je ljutito napadan svaki pokušaj iznošenja činjenica kao što je ona da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna sve dok nije ukinuta i prisajedinjena Srpskoj pravoslavnoj crkvi 1920. godine. (Zanimljivo je da to najviše čine, u publicistici, potuđeni Crnogorci dok srpski autori realno prikazuju tu činjenicu).
Oni koji poriču crnogorski narod koriste sintagmu "srpske zemlje" koja ima asimilatorski smisao, jer medu te zemlje uračunavaju i Crnu Goru (Duklju, Zetu). Međutim, medu "srpske zemlje" nijesu ubrajali ni srpski feudalni vladari i najveći crkveni velikodostojnici, za sve vrijeme dok je Crna Gora bila u sastavu Raške, od 1189. do 1360. U svojim titulama oni su posebno is- kazivali teritoriju Crne Gore. Stefan Prvovjenčani se titulirao - "veliki kralj... v'se sr'bske zemlje (dakle, u jednini - primje. D. R.) i Dioklitije". Uroš se potpisivao kao "kralj vse srbske zemlje i pomorske; kraljevi Dragutin i Milutin imali su istu titulu kao njihovi prijethodnici. Dušan se potpisivao: "kralj vseh' srb'skih i pomorskih zeml". Titule crkvenih velikodostojnika odgovarale su vladarskim titulama koje sam, kao primjere, naveo. Tako je Sava Nemanjić, prvi arhiepiskop, imao titulu "prosvešteni arhiepiskop vse srbske zemlje i Pomorske".
Adam Čartorski, bivši ministar carske Rusije, docnije vođa poljske emigracije, u želji da onemogući ruski prodor na Balkan, u svom memorandumu preporučivao je Srbiji da, uz pomoć Turaka, osvoji i prisajedini okolne oblasti. Pomenute ideje Čartoriskog razradio je Franjo Franjo Zah, a redigovao Ilija Garašanin (1844), u tajni politički program Srbije "Narčetanije", s kojim se javnost upoznala tek 1906. godine. Ideja "Načertanija" su realizirane u propagadni, kulturi, političkom životu. U Crnu Goru su dolazili izvanjci upućivani sa zadatkom da rade na realizaciji toga tajnoga programa. Zato je vlada vazalne Kneževine Srbije gledala u svakom uspjehu Crne Gore kao umanjivanje realizacije imperijalnog cilja, što je u kasnijem razdoblju još više zaoštravano. U vrijeme pogubnog crnogorskog-turskog rata 1862. godine, kada su turske trupe dovožene brodovima blizu Rijeke Crnojevića, da bi zauzele Cetinje, Ilija Garašanin je rekao:"... to bi još velika sreća za nas bila kad bi Crna Gora propala" (B. Pavićević, Crna Gora u ratu 1862). Taj politički odnos podvrgao je kritici pjesnik Đura Jakšić, u pjesmi "Padajte, braćo!" i ti stihovi snažan su pjesnički dokument o usamljenoj borbi crnogorskog naroda, duboka osuda realizatora "Načertanija" od čovjeka koji nije ni znao za taj tajni pro- gram. Duh "Načertanija" izražava dr Dragiša Stanojević, u knjzi Interesi srpstva (Beograd 1885, 23), de kaže da je osnovni cilj rad na širenju zemlje: "Jednom riječju, sve zemlje između Vidina i Jadranskog mora, između Ljubljane i Soluna, postanu sastavni djelovi velike Srbije". A Miloš S. Milojević, član Srpskog učenog društva, u jednom je radu "iznašao po imenice ravno 413 srpskih svetaca i velikomučenika i 201 srpski manastir", te da je "srpska crkva starija od rimske i grčke. On je sastavio istorijsko-etnografsko-geografsku mapu srpskih (jugoslovenskih) zemalja u Turskoj i Austriji, Beograd 1873, na kojoj su naznačeni "narodi": "Srboslavenci", "Srbohrvati", "Srbomaćedonci", "Srbobugari", "Srborašani", te "Besarabija ili Bela Srbija".
Samo tri godine nakon Berlinskog kongresa i međunarodnog priznanja Crne Gore i Srbije dolazi (1881) do organizirane borbe dijela crnogorske omladine koja se školovala u Beogradu i crnogorske emigracije protivu crnogorske države. Formiran je Glavni odbor koji je radio "po direktivama srpske vlade". Mnogi od njih su tražili srpsko podanstvo, a već Ustavom Knjaževstva Serbije iz 1835. govori se o prirođenim Srbima. Godine 1842. donijela je srpska uprava "Uredbu o srpskom prirođenju", de stoji da će se svaki onaj koji u Srbiji provede pet godina "smatrati poslije toga i držati kao prirođeni Srbin".
Srpski istoričar dr Andrija Radenić zapaža da o radu crnogorske emigracije u Srbiji, Bugarskoj, Italiji i drugdje ima veliki broj izvještaja u arhivskoj gradi: "Jedan od takvih, Sava Ivanović, i dok prima novčane nagrade za režimske usluge ne prestaje da preti da se nudi opozicionim strankama antirežimskim otkrićima. Jasno, u tim slučajevima u pitanju su deklasirani tipovi spremni na sve samo da bi došli do novca, što više novca". Posljedica djelovanja te emigracije je i bombaška afera (1908) kada su iz Srbije prenijete bombe na Cetinje, s ciljemm da se likvidira crnogorski dvor, vlada i izazove pobuna. Po planu tada je Crna Gora trebala biti uvrštena u akciju srpskih četnika koji su djelovali po Makedoniji i na Kosovu, pa je bio pripremljen njihov upad preko crnogorske granice.
Invazija srpskih trupa i odreda četnika Koste Pećanca (1918), prisajedinjenje, bijeli teror nad crnogorskim narodom, razaranje kulturnih institucija, raseljavanje i potpuna ekonomska bijeda ostavili su duboki trag u crnogorskom narodu. Srpski naučnik Živojin M. Perić tek je pred drugi svjetski rat uspio objaviti radnju "Crna Gora u Jugoslavenskoj federaciji" u zagrebačkom časopisu "Ekonomist" (br. 6, 1940). On kaže da se o "ovim stvarima nije doskora smjelo pisati kod nas (...). Danas, pak, kada se jednom napuštila fatalna politika unitarizma, to jest politika jednog jedinstvenog naroda (u smislu etničkom) i integralnoga jugoslavenstva", stvoreni su, kaže, uslovi da tekst bude publikovan. Prof. Ž. M. Perić, kao poznati pravnik, pokazao je kako je 1918. godine bila bespravno likvidirana crnogorska država, nezavisna i suverena, jer je akt o ujedinjenu mogla donijeti "samo zakonodavna vlast, tj. Narodna skupština sa Vladarem".
Crna Gora je, zaključuje Perić, "ušla u sastav Jugoslavije samo jednostranom voljom Srbije i njenih ratnih saveznika, dakle, njihovom faktičkom vlašću."
Između dva svjetska rata stvorena je platforma osude za "separatizam" svakog Crnogorca koji bi isticao identitet crnogorskog naroda. Tako, prosrpska struja u Crnoj Gori pokušava da negira činjenice iznijete u štampi (1924) da velika Antanta nije priznala prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, te izjavu engleske vlade da ne priznaje taj čin, pa da iz toga izlazi zaključak da je crnogorsko pitanje internacionalno. Korišćena je svaka prilika da se pokaže da Crnogorci nijesu narod, da su "Srbi". Tako je na pisanje jednog beogradskog lista, u povodu anšlusa Austrije (1938), da je to isto ono što se dogodilo u "istoriji srpskog i crnogorskog naroda" nikšićka "Slobodna misao" izrazila zaprepašćenje što "jedan prijestonički dnevnik dozvoli sebi takvu mahnitost da podvlači kao činjenicu postojanja posebnosti crnogorskog naroda, onda je to toliko neznalaštvo koje baca ružnu sjenku na kulturu beogradskih redakcija i njenih urednika". Kao primjer reakcije podudenih Crnogoraca na pomen naziva crnogorski narod, vrijedi navesti brošuru Mitra Vukčevića, u kojoj napada Mačeka koji je u uskršnjem pozdravu, 1937. godine pomenuo i crnogorski narod; M. Vukčević opominje Mačeka da "griješi" jer, navodno, ne pos- toji crnogorski narod, već je to ime samo po "geografskom nazivu".
Svijest Crnogoraca o sebi je konstantno u procjepu politike: planski od nastanka "Načertanija".
To se zbiva u razdoblju kada traje uspon kritičke istoriografije; a opšte stanje istorijske nauke, poznato je, bilo je u prvoj polovini 19. vijeka između legende, deseteračke pjesme i prvih kritičkih saznanja. To je vrijeme lakog širenja legende, kada je Njegoš uspio da kod Crnogoraca proširi kult Miloša Obilića. Česti ratovi i bojevi donosili su nove talase epskih pjesama koje su potiskivale starije pjesme, i tako je ostajala samo opšta svijest o stalnoj borbi i kožmaru istorijskih zbivanja i legendarijama. Docnije, do sada, istorijske su nauke pod prismotrom političkog oka, bez razvijenih, osamostaljenih naučnih instiutcija, te ne dolazi do sistematizacije znanja. Cjelokupna crnogorska istorijska i kulturna prošlost tretirana je kao dio "srpske", pa je i u nedavno publikovanoj Istoriji srpskog naroda crnogorska prošlost kooptirana u srpsku. U prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije nije postojala natuknica Crnogorci. Isti postupak je primjenjivan i u duhovnim oblastima, u književnosti, umjetnosti, filozofiji, itd. Sve nove generacije Crnogoraca nijesu mogle steći znanja o istorijskoj i kulturnoj prošlosti svoga naroda.
Novica Šaulić, u brošuri Crna Gora (1924), pisao je da Crnogorce treba raseliti po Jugoslaviji da bi se ostali krajevi rasno popravili, pa kaže da je pitanje njihovog raseljavanja zadatak "zdrave politike državne, jer se istim rješava i ekonomski problem, ojačava i utvrđuje zajednica i skida s dnevnog reda pitanje najsavjesnije (1) nacionalne pokrajine srpske, čijim proređivanjem meću se čelični zidovi i divovska srca kao granice neprijateljima vjekovnim, rasnim." Ova rasistička misao iskazana je dovoljno patetičnih i zavaravajućim stilom da frustrira jedan dio neobrazovane crnogorske mase i podstakne je na mazohistički pohod. Zanimljiva je činjenica da je Ravnogorski politički odbor Draže Mihailovića (1941) izradio politički program koji je predviđao raseljavanje Crnogoraca "u oblasti koje budu bile oslobođene od nesrpskog stanovništva" pošto se formira "velika Srbija koja bi obuhvatila Makedoniju, Crnu Goru i Hercegovinu" (J. Marjanović). Period od 1945. godine donio je crnogorskom narodu veliki egzodus: ratni kadrovi su razmješteni po zemlji, izvršena je kolonizacija Vojvodine sa više desetina hiljada Crnogoraca, a između 1948. i 1971. odselili se iz Crne Gore 91.753 stanovnika (dr B Ivanović, Škole u Crnoj Gori, II).
Crnogorsko nacionalno pitanje stalno vraća na početak jedna grupa dežurnih "naučnika", većinom porijeklom Crnogoraca, što utiče na rasipanje snaga te se ne ostvaruju krupni naučni projekti. Jedini crnogorski Istorijski institut formiran je nakon drugog svjetskog rata da bi bila istraživana samo novija istorija, što znači da je starija istorija prepuštena drugim sredinama. Janko Pleterski u knjizi Nacije, Jugoslavija, revolucija tačno primjećuje da je pitanje etnogeneze Crnogoraca "u posljednjim godinama, od naučnog postalo izrazito političko pitanje". Treba još napomenuti da su osobe koje su osuđivale knjigu Špira Kulišića "Etnogeneza Crnogoraca" (1980), izmedu mnogo dezinformacija, uporno ponavljale da je Kulišić u svojoj knjizi tvrdio kako su Crnogorci "ilirkosg" porijekla. Ta laž je imala efekata kod jednog dijela Crnogoraca koji nijesu čitali Kulišićevu knjigu, a koji su dugom propagandom uvjereni u slovensku čistotu svoje krvi. No, nije mi poznato da je kritikovan srpski naučnik Tatomir Vukanović koji je u knjizi Et- nogeneza južnih Slovena (1974), napisao da su Srbi "u svoju etnogenezu utkali dardanski etnos", a da se "crnogorski narod temelji na ilirskoj etnogenezi".
Kao reakcija na sporazum Cvetković-Maček (1939), ideolog Srpskog kulturnog kluba Slobodan Jovanović tražio je da se, kad se "obilježava hrvatska etnička cjelina (...) neminovno mora obilježiti i srpska etnička cjelina" (Srpski glas, 1939), a ta "srpska zemlja" prostirala bi se u sve krajeve u kojima postoje pravoslavne insule, jer pojmu Srbi ovde odgovara sinonimno značenje koje se daje pravoslavnoj konfesiji, tj. "srpskoj veri". Ranije su ispoljavani još krupniji planovi koje je trebalo obaviti preko pravoslavlja, što je jasno izrazio Nikodim Milaš:"Narodno jedinstvo moći će se postignuti samo tada, kad se Hrvati odreknu romanizma i kad stupe u kolo pravos- lavne crkve" (Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901, 89). Formiranjem ideologije svetosavlja (između dva svjetska rata), po kome je "narodnost zamišljena kao crkvenost". Ideja Nikolaja Velimirovića je da se preko crkve stvori jedan narod, pa uzima primjer Adolfa Hitlera:"Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem njemačkom vodi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX vijeku on je došao na ideju Sv. Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju (..). A nama je taj posao svršio Sv. Sava. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi". U to vrijeme je pisano da je Sava od Dukljana, Zahumljana, Travunjana i Rašana pravio "srpski narod", a da je dužnost Srpske pravoslavne crkve da od Srba, Hrvata i Slovenaca napravi "srpsku naciju". U ovoj postavci omakla mu se i jedna istina da su Dukljani bili poseban narod.
Dublji cilj Velimirovićevog objašnjenja pojma svetosavlje treba gledati i u činjenici da je slovenačka katolčka crkva prihvatila 1919. godine i unijela u kalendar, da proslavlja Savu Nemanjića. Decenijama nastaju propagandni tekstovi o Savinom kultu, u kojima se dolazilo do priviđenja čak i banalnih istina. Tako je dr Branimir Maleš, opisujući rasnost Savinu (1939) ispričao da je on sam sebi "gotovio hranu: pečeni krumpir, posan pasulj". Međutim, poznato je da su te kulture stigle u Evropu iz Amerike, tek u XVI v. pa se nijesu mogle naći u Savinom loncu.
Slični su falsifikati činjeni i sa crnogorskom kapom. Crnogorska narodna kapa transformirana je u izazovnu, asimilatorsku parolu koju su i u "antibirokratskoj revoluciji" iskoristili oni delegirani (profesionalizirani) demonstranti sa Kosova. Ona tu funkciju dobija, s bozirom na legendu koja je vezana za nju u drugoj polociji 19. vijeka, te zbog dijela srpskog grba (krsta i četiri ognjila) koji je dodat 1919. godine. Tako se crnogorskom kapom poručuje Crnogorcima da su "dio srpskog naroda".
Ljubomir Nenadović je stvorio legendu da je crni omotač "znak žalosti za propalim carstvom" na Kosovu, te da crveni tepeluk znači da su Turci sve pokorili, a slobodnu Crnu Goru predstavljao dio zagrađen "malim prugama". I legenda je počela da živi, pa su je mnogi strani putopisci zabilježili, a domaći autori dogradivali. (Dok je ranije za zlatne pruge na tepeluku pisano da označavaju stoljeće od kosovske bitke, nedavno se moglo pročitati da one označavaju "sunce slobode koje će konačno da ogrije ponovo ujedinjenu srpsku otadžbinu" itd.).
Najstariji poznati opis crnogorske kape ostavio je turski putopisac Evlija Čelebija; on stvara komičnu sliku Crnogoraca, za koje kaže da imaju velike glave kao kazan, nose nasuprot tome vrlo malene kapice na glavi". A prvi sačuvani likovni prikaz ostavio je Filip Vukasović, kapetan koji je kao delegat austrijskog dvora boravio u Crnoj Gori 1788. godine. Vukasovićev likovni prikaz negira tvrdnju Lj. Nenadovića, kao i docnijih autora koji su je preuzimali (Andriju Jovićevića, Mitra Vlahovića i dr.), da je do Petra II Petrovića Njegoša crnogorska kapa bila crvena, pa da je on dao da se metne crna deravija, kao znak "tuge za Kosovom". Od počekta 30- tih godina 19. vijeka javljaju se i pisana svjedočanstva: tako general Ludwig Welden (Skizzen aus Albanien und Montenegro, 1831) donosi podatak o izgledu kape prije vladavine Njegoševe, tj. da je bila opšivena crnijem platnom ("crvena kapa crno je opšivena").
Navedenoj legendi pridružila se, 1919. godine, i legenda koja se takođe širi od druge polovine 19. vijeka, da četiri ognjila iz srpskog grba znače "četiri zlatna slova, SSSS", te da su skraćenica devize "samo sloga Srbina spasava". Taj znak, inače vizantijske provenijencije, proglasio je grbom Srbije Mavro Orbini, a zatim ga je za svoj grb uzela beogradska mitropolija (1724), u vrijeme kada je bečki dvor obnovio srpsku kraljevinu. Najzad je u darovani turski ustav vazalne Kneževine Srbije ušao kao "grb narodni srpski" (1835). Taj krst s četiri ognjila bio je dio grba Kraljevine SHS, a danas je dio grba Srpske pravoslavne crkve i dio grba SR Srbije. Od P. Ritera (1701), preko pomenutog ustava iz 1835, postoje opisi da se tu radi o krstu i četiri ognjila ("medu krakovima krsta po jedno ognjilo okrenuto krstu"). Ipak, legenda o "slovima" vješto se održava u narodu, pa se uzalud javljaju pojedini naučnici koji daju pravo objašnjenje, kao što je to činio Stojan Novaković.
Crnogorska kapa prvobitno je na tepeluku imala kao ukras šestokraku zvijezdu. Njegoševi perjanici upisivali su početna slova nahije, a u vrijeme knjaza Danila (1851-1860) stavljani su njegovi inicijali, kao i u doba kralja Nikole (1860-1918). Ovome treba dodati da je na tepeluku često izrađivan crnogorski grb, kao i inicijali vlasnika kape.
Nerado je, kao simbol crnogorstva, gledana crnogorska kapa od 1918. godine. O njenom statusu između dva svjetska rata pisala je podgorička "Zeta" (1939): "Naša crnogorska narodna kapa, koja se jedno vrijeme poslije ujedinjenja nije smjela nositi, u posljednje vrijeme nalazi dobru produ (...). To je još jedina naša dozvoljena zastava."
Iako već postoji publikovan naučni rad o crnogorskoj kapi (Zorica Radulović, Crnogorska muška kapa, "Glasnik Cetinjskih muzeja", knj. IX, Cetinje 1976), legende traju, jer se lakše pamte i iskorišćavaju za propagandu. Kapa prati sudbinu crnogorskog naroda, i ona gine, lijepe joj se legendarije, gubi se svijest o njenoj istoriji. Iako je prošlo svega 70 godina od metanja srpskog grba na nju, u ranije stilizovani štit, veliki dio novih generacija misli da je taj element uvijek bio prisutan. Jedan "intelektualac" mi je dokazivao da je crnogorski vladar Baša došao kasno na Kosovo, pa je u očajanju, sio nasred Kosova Polja i "odmah skrojio crnogorsku kapu".
https://preview.redd.it/eldfarv1zlzc1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=db27d54567e3fe43c277e628031163fe41faa532
https://preview.redd.it/v1f89rv1zlzc1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=391e5fe5a841df62bd5e491340b5ba9c4ac35cc9
https://preview.redd.it/uhu38sv1zlzc1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=d8d1210ae567c5e51ad0bdc8eedc8a43969ffd05
https://preview.redd.it/hx2ilrv1zlzc1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=316fb456922251268a878c57e204d0a0d69ab1d5
Izvor: Elementa montenegrina : crnogorski narod i srpska politika genocida nad njim : hrestomatija, Volume 1, 1990.

"Socijalistiika Republika Crna Gora, stara istorijska zemlja, izrasla iz antičke Prevalitane, srednjovekovne Duklje i Zete, novovekovne Crne Gore, izgrađuje se u okviru SFRJ kao posebna federativna socijalistička republika".
Vaso Čubrilović (1973)\*
1. Razlozi i podsticaji
Razlog da se uopšte razmišlja o porijeklu Crnogoraca leži u činjenicama koje su, prije ili kasnije, morale dovesti do toga da se, u zborniku Crna Gora (Beograd 1976:127), napiše:
"Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja."
Razumije se, ovi stav se temelji na rezultatima dosadašnjijeh istraživanja velikog broja, prvjenstveno srpskijeh naučnika, koji su se više nego drugi bavili crnogorskom istorijom. Morao je postojati razlog da se u Duklju (Zetu) stvori posebno kraljevstvo. Papa je 1077. pisao Mihailu Vojisavljeviću kao "kralju Slovena", a njegov sin Bodin, koji je pomagao Makedoncima (1072), bio je od njih zacaren u Prisdiani (Prizrenu ili Prištini) i već je "gloriosissimus".
Te naše prve feudalne državice imale su običaj da se, poput rijeka u proljeće, izliju iz svog korita. Tako je Samuilo, makedonski car, osvojio Zetu i bačio u tamnicu kneza Vladimira, kojemu je kasnije dao za ženu svoju kćer Kosaru. Njegov našljednik je ubio Vladimira u Strugu 1016. godine. Zeta je pod Bodinom zauzela Rašku i Bosnu, a poslije Bodinove smrti dešava se u Zetu ono isto što i u Srbiju poslije smrti cara Dušana. Pod velikijem stablom nema sunca. Sitni našljednici velikoga vladara lako raskrčme ono što je njihov predak s mukom stvorio. Tako je došlo vrijeme da se Raška izlije na Zetu. Ta je poplava trajala oko 170 godina. Da li je za to vrijeme iščezla posebna dukljansko-zetska tradicija? Isti, ranije citirani autor Simo Ćirković, o tome piše (:132-133):
"Uključivši 'kraljevinu Diokletije i Dalmacije' u svoju državu, Stefan Nemanja u duhu srednjovjekovnih shvatanja nije mijenjao njeno uređenje. Postavio je za namjesnika svoga najstarijeg sina Vukana, koji je zemljom upravljao pod očevom vrhovnom vlašću noseći staru kraljevsku titulu. Na taj način ostala je još neko vrijeme sačuvana teritorija stare dukljanske države i njena posebna tradicija. Nemanja nije pokazao namjere da raznorodne dijelove svoje prostrane države stopi u jedinstvenu cjelinu. On je, čak prepuštajući sinovima i braći pojedine dijelove teritorije, pomagao očuvanje tradicionalnih okvira i starog načina vladanja."
2. Religija prikriva narodnost
Dakle, poslije Nemanjića sve se vratilo u predašnje stanje, s tijem što je ostala u Zetu novoformirana pravoslavna crkva, kao institucija srpske vjere. O tome opet govori Cirković, ali u Enciklopediji Jugoslavije (prvo izdanje, knj.7, str. 505):
"Usled nerazdvojne združenosti crkve i države i nemanjićkom periodu bilo je moguće da se pravoslavlje pojavi kao bitno obeležje srpstva i da se verska pripadnost nametne kao kriterij razgraničavanja."
O istoj temi, mnogo ranije, raspravlja i Stojan Novaković (1893:135):* "Taj stari srednjovekovni srpski tip, koji identifikuje srpstvo s pravoslavljem, osnova je onoj sinonimici srpstva i pravos- lavlja, po kojoj su gdekojim prostim ljudima našeg veka Rumuni, Rusi, Grci srpske vere zato što su pravoslavni, i po kojoj uopšte ima srpske vere."
A još ranije, Giljferding (1859) u Putovanju po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, (v. prijevod, Sarajevo 1972:319) razgovara s jednim begom u Mrkonjić-gradu koji je znao za mađarsku revoluciju (1848) i krimski rat (1853-56) i koji mu je prigovorio: zašto je ruski car, koji je "Srbin" (=pravoslavni), pomagao Švabu, šokca (=katolika)?!
Za razliku od svega onoga što su narodi s mukom sticali, i s još više teškoća branili, religije su im poklanjane, nuđene naizgled besplatno. Pa ipak, prihvatanje bilo koje religije (ne samo muhamedanske) značilo je i prihvatanje određenog stepena ropstva. Narodi su napuštali svoje običaje, i uzimali druge. Svoje paganske panteone i vezu sa silama prirode zamijenili su svecima iz knjiga. Nije im smetao ni tudi jezik. I danas se liturgija sluša na crkvenoslovenskom, misa na latinskom jeziku. Time zadržavaju svoj mistički oreol. S vremenom, religija uđe u sve pore narodnog života i jednoga dana odbrana religije, kao određenog stepena ropstva, postane odbrana određenog spetena slobode! Nastane privid - da je vjera isto što i narodnost. Pogotovo ako je i propagirana s tijem ciljem. Na Sedmom međunarodnom kongresu slavista u Varšavi, avgusta 1973, podnijeli su L. A. Obušenkova i V. I. Freidzon zanimljiv referat o uticaju nacionalno-oslobodilačkog pokreta slovenskijeh naroda na razvitak njihovog nacionalnog samosaznanja. Oni kažu: "Rezultati 'crkveno-nacionalne' djelatnosti u određenim periodima formiranja nacija i nacionalne svijesti bili su različiti. Neosporno, pripadnost određenoj crkvi katkad je služilo 'zbijanju' nacije, ali, uporedo s tim išlo je i zamagljivanje nacionalne svijesti. Zato su poljski i litvanski seljaci veoma dugo na pitanje: Ko ste?" odgovarali: Katolici.'. Tamo gdje je nacionalno ugnjetavanje sprovođeno uz pomoć vjerskih razlika, crkva je, naglašavajući te razlike, usporavala rađanje izvornog nacionalnog osjećanja. Pa i ta činjenica, da su pravoslav- ni stanovnici nekih srpskih krajeva počeli da se nazivaju Srbima, još uvijek nije svjedočila o pos- tojanju izvorne nacionalne svijesti." Autori navode i primjer kupovanja nacionalne svijesti. Vaso Pelagić je, naime, savjetovao da svaki učitelj, od samog početka (kontakta s učenicima) nauči dake da na pitanje:"Ko si ti, mali?" odgovore:"Ja sam Srbin.". A bilo bi dobro, kaže Pelagić, ako bi se našli dobri ljudi koji bi, tom prilikom, dali deci po koji krajcar, kako bi u njima probudili želju da tako odgovaraju! (Izvor za ovo je studija M. Hadžijahića u JIČ-u 1970, 1-2, 45. Obušenkova, Freidzon 1973:129.)
Nije samo Vizantija subjektivno bila jedno, a objektivno drugo. "Veliki dio Ilira posve sigurno nije ni znao da pripada jednoj široj etničkoj skupini koju mi danas nazivamo ilirskom", piše Stipčević (1974:36); "jedino što su znali na osnovi podataka antičkih pisaca ili pak na osnovi rezultata suvremene znanosti smatramo ilirskim." Ako se misli da ovakvijeh neznanja nije moglo da bude u novije doba, navešćemo Rovinskog koji govori o Crnogorcima krajem prošlog vijeka. On ocjenjuje i, možda, precjenjuje značaj vjere, pa kaže:
https://preview.redd.it/pgwubbwzigzc1.png?width=460&format=png&auto=webp&s=d202853c3592f9a514b941d6060a041b3c9eb0b2
(1897:651). Ovo, razumljivo, ne znači da nije postojala sintagma crnogorski narod, i to od davnine. Najjasnije je to izrazio Vasilije Petrović u svojim pismima ruskijem visokodostojnicima 1757. godine, kada nabraja narode na Balkanu koji se uzdaju u Crnu Goru, jer ona jedina svijetli u tom mraku turske okupacije. On pominje i Bugare i Makedonce, Srbe i Crnogorce, Arbanase i Bošnjake (G. Stanojević 1978:150-151; D. Vuksan 1938:49).
https://preview.redd.it/rfdqfx19jgzc1.png?width=415&format=png&auto=webp&s=29130ba7a1d07196c06ad6c26018bb914b2c7e4f
Pa ipak je Rovinskı bio u pravu kada je ukazao kako je vjersko osećanje zamutilo nacionalno, a plemenska surevnjivost išla tome na ruku.
Simo Matavulj (1852-1908), koji je iz Dalmacije, preko Crne Gore, došao u Srbiju, i dobro poznavao sve krajeve koji su ovde nabrojeni, objavljivao je u Letopisu Matice srpske, od 1898. godine, Bilješke jednog pisca u kojima je, pored ostalog, osvijetlio i nacionalne raspre u Dalmaciji, između pravoslavnijeh i katolika, koje su razbili Narodnu stranku na narodnjake (Pavlinović) i zemljake (Ljubiša). Opisao je živijem bojama svoj boravak u Crnu Goru i oštro napao članke o Crnogotstvu u službenom Glasu Crnogoraca s početka 1884. godine, iako je u tijem člancima, u toku tri mjeseca, teorijski obrazlagan sadržaj Crnogorstva kao zasebnog pojma i organizma "koji ima sve uslove opstanka i razvića, bez potrebe da se oslanja na drugo što"! Iako je ovo značilo sazrijevanje nacionalne svijesti u Crnu Goru, Matavulj je shvatio da se time Crna Gora odriče srpskijeh i čovječanskijeh ideala, odnosno, da se Crna Gora, "kroza svoj službeni organ, odricala svoje istorijske misije". Matavulj navodi da ovi "famozni članci o Crnogorstvu... nemilo odjeknuše u srpskom novinarstvu i izazvaše negodovanje u naprednoj crnogorskoj omladini", to jest onoj koja je studirala u Beogradu. Svi su oni, to jest Matavulj, novinari i beogradski studenti iz Crne Gore, smatrali da je istorijska misija Crne Gore da stane na čelo srpstva. To je uticalo i na knjaza Nikolu da odustane od nacionalnog programa i pokuša zadobiti srpski prijesto! Tako je izgubio i ono što je imao.
Ipak je Matavulj objasnio što on podrazumijeva pod srpstvom: "Od iskoni pak i na Primorju Srbin je bio samo pravoslavni, - Srpstvo je značilo samo pravoslavlje, kao što u ovijem krajevima (na istoku) znači i danas." (SKZ, knj. 290, Beograd 1939:24, 224-225).
Onda nije čudno ono što je oni beg iz Mrkonjić-grada zamjerao ruskom caru kao "Srbinu". Jozef Holeček (1853-1929), Čeh koji je o Crnoj Gori napisao najviše knjiga, i najduže u njoj boravio, napisao je, u knjizi Černa Hora (Praha 1876) o crnogorskoj vjeri i narodnosti: "Ptaš-li se o naboženstvi, odpovi Černohorec že je Srbin; ptaš-li se o narodnosti, odpovi že je Crnogorac."
Samo je čovjek sa strane mogao da uoči ove razlike. Ni jedan domaći izvor nije u tome eksplicitan. Jedni su smatrali da je sve to jasno, a drugi su držali da je dobro da ostane nejasno! Zato se i danas susrijećemo sa istijem onijem Matavuljevskijem nedoumicama, a mnogi naši etnolozi nijesu otišli dalje od onoga bosanskoga bega iz Mrkonjić-grada.
3. O značaju i beznačajnosti imena; o legitimizmu
Ime je znak raspoznavanja, kao grb, zastava ili himna. Ipak, malo je imena koja su okrenuta un- utrašnjoj suštini, koja kazuju nešto o narodu koji ga nosi.
Ime je često tude, nametnuto sa strane. Grci su Heleni, a grčko ime su im dali Rimljani, prema imenu jednog helenskog plemena. Etrurci su sebe nazivali - Rasenima. Baski su za sebe - Eus- kaldunak, Korejci Čoson, Ugri Mađari. Okolni narodi dali su Nijemcima razna imena. Za Francuza su Alemani, a to znači - sve sami muškarci, za Rimljane su bili - Germani (germanus - od istijeh roditelja), za Talijane su Tedeschi (stnjem. diutisc narod), za Slovene Nijemci, jer ne umiju da govore s nama, kao što su Hotentoti mucavci na bušmanskom, a sebe nazivaju Sani. Nijemac je za sebe der Deutsche, jer sa svojim sunarodnicima može da govori deutlich - razgovjetno. Postoji i drugo objašnjenje koje polazi od diutisc, v. gore.
Ime naroda se širi administrativnim putem, na teritorije koje jedna država zapošedne. Zato su Sloveni koji su se sa teritorije Austro-Ugarske selili u Ameriku tamo često bilježili kao Austrijanci. Tako su ih, na osnovu pasoša, upisivale imigracione vlasti. Na zabune koje su iz ovakvog poistovjećivanja mogle nastati ukazuje R. Novaković (1981:9-10): "Naime, ako je činjenica da jedan narod prilikom dolaska na novo područje zatiče brojnije ili manje brojno ranije stanovništvo, sastavljeno iz etničkih skupina decenijama ili vekovima mešanih, ali sa ipak u iz- vesnoj meri očuvanim antropološkim, jezičkim i drugim karakteristikama, pitamo se imamo li pravo da istoriju nazivamo samo imenom tog novog stanovništva? Mi se jednostavno mirimo s tim da uglavnom pišemo istoriju pobedilaca. Naše neznanje o pobeđenim rešavamo najčešće na taj način što im namećemo ime pobedilaca."
Raspravljajući o različitijem imenima Nijemaca i Finaca, na primjer (Finska je Soumi), još je Šafarik (1837) ironično primijetio da niko pametan neće reći da German nije Nijemac.
Čuje se ponekad pitanje: kako se može govoriti o Crnogorcima u nekom istorijskom smislu, kad je to ime nastalo, možda, tek u XV stoljeću. Takva hronologija, razumije se, nije tačna, ali nije ni bitna. Ipak, moramo primijetiti da na prostoru tzv. Stare Crne Gore ne postoji toponim Crna Gora, a to znači da je Crna Gora dobila ime po svojijem crnijem brdima i gorama koje se vide s mora. Inače, prvi pomen Crne Gore je iz 1296. godine. A 1435. godine, u ugovoru Đurđa Smederevca o Venecije, pominju se catunos Crnegore. Po Ivanu Božiću, to su bili Paštrovići. (v. Istorijski časopis 9-10, 1959/60).
Činjenica da su prije etnonima Crnogorci bili u opticaju drugi nazivi (Zećani, Dioklićani), značila bi nešto samo pod uslovom da se dokaže totalna transfuzija crnogorskog stanovništva, to jest preseljavanje Zećana a doseljavanje Crnogoraca. Ne samo da nije bilo takvijeh eksodusa već nije bilo ni manjih, masovnijeh useljavanja, što dokazuje dosljedni ijekavizam crnogorskog područja, za razliku od Srbije de su doseljavanja iz ijekavskijeh područja stvorila brojne ijekavske enklave. Popis iz 1981. pokazao je da u Srbiju živi 146.000 Crnogoraca koji su se tako izjasnili. U isto vrijeme u Crnu Goru su se kao Srbi izjasnili samo 3,5% popisanih stanovnika. Ako su Srbi nekad nazivani Rašanima, znači li to da Rašani nijesu bili Srbi? Postoje i drastičniji primjeri. Do oktobarske revolucije Ukrajinci su bili Malorusi. Promjena imena izvršena je dekretom, jer je nezgodno bilo da se, među ravnopravnijem narodima, jedan naziva velikoruskijem, a drugi maloruskijem. Promjena imena, razumije se nije značila preseljavanje, odnosno iseljavanje Malorusa da bi se odnekud doveli Ukrajinci!
Legitimizam se sastoji u traženju pravnog osnova za zadržavanje određene titule. Zato se makedonski car Samuilo oslanjao na bugarsku titulu, jer je njegova makedonska država, mlada i nepriznata, bez međunarodnog autoriteta (J. Ferluga, Viz, izvori III:63). Nemanjićima je bila potrebna dukljanska kraljevska titula, da bi, pomoću nje, dobili krunu od pape. Prije nego se javila ta mogućnost, navodili su isključivo Srbiju kao Nemanjinu domovinu, a u vrijeme agitovanja za krunu, Prvovenčani je napuštio i ženu Vizantijku i oženio se unukom dužda Dan- dola, i on je bio prvi koji je kao Nemanjino "ot6č6tvo" naveo Duklju (J. Kovačević u Istoriji Crne Gore I, 1967:443).
"Naziv Vizantije potiče iz docnijeg vremena, sami Vizantinci ga nisu poznavali", piše Ostrogorski (1959:49). "Oni su sebe nazivali Rimljanima-Romejima (oi Romaioi), njihovi vladari se smatrali rimskim carevima, naslednicima starih rimskih imperatora."
Dakle, istoriji je poznato i odricanje od sebe, u formi navlačenja tuđega kostima. A to se najčešće čini ili iz legitimističkijeh ili iz vjerskijeh razloga.
Zaključak:
Nauka mora da se bavi utvrđivanjem objektivnijeh činjenica. Ali, da bi to postigla, nije dovoljno da se osloni na pouzdanu izvornu građu. Mora naučiti da je čita. A čitanje se ne sastoji u prilagođavanju građe našijem potrebama već u eliminaciji tijeh "potreba".
4. Maritima - Pomorje zetsko, Pomorje zapadno
Kontinuitet crnogorske države najsažetije je prikazao Vaso Čubrilović na svečanoj sjednici osnivanja Crnogorske akademije nauka i umjetnosti 1973. Taj smo tekst izvukli naprijed, kao podsetnik. To isto su, doduše, naravno, za istoriju od svoga vremena, učinili Vuk Stefanović Karadžić u knjizi Montenegro und die Montenegriner (1837) i Petar I Petrović u Kratkoj istoriji Crne Gore objavljenoj u Grlici (1835), poslije njegove smrti. Opisujući Donju i Gornju Zetu Petar I kaže: "Pod imenom Gornje Zete sastojaše se u to vrijeme i Crna Gora. One su (Gornja i Donja Zeta p. n.) svagda nerazdvojno imale svoje vladatelje Banova, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po presječeniju te carske familije; ne hoteći priznati Vukašina care-ubicu za svojega kralja ostale bjehu pod vladom svojijeh kneževah od Balsića poroda..."
Ta stara slovenska, kasnije crnogorska država, koja je već u XI vijeku imala kraljevsku dinastiju, zvala se u Dukljaninovom latinskom prijevodu Maritima, a geografski je određena prema toku rijeka koje utiču u more ('secundum cursum aquarum, quae a montanis fluunt et intrant in mare contra meridianam plagam, Maritima vocaviť (Mošin 1950: 53. donosi uporedo latinski tekst, verziju Hrvatske kronike i prijevod na naš jezik; u Mijuškovića 1967:194).
Ovi je termin u svijem dosadašnjijem prijevodima Dukljanina pogrješno preveden kao: Primorje, iako se iz starijeh zapisa i povelja dukljanskijeh, srpskijeh i zetskijeh može sasvim sigurno ustanoviti da je Maritima Pomorje. Po staroj rimskoj nomenklaturi, to je bila Gornja Dalmacija (gornja zato što sa istoka izlazi sunce), dok je severna Dalmacija bila Donja (jer tamo zalazi sunce).
Pomorje se dijelilo na Pomorje zetsko i Pomorje zapadno (poznato i pod terminom: Zapadne strane).
Da se ovi termini nijesu afirmisali za vrijeme zetske kraljevske dinastije Vojislavljevića, ne bi se dalje, došljedno navodili u titulama, u nabrajanju osvojenijeh zemalja. Titule vladara, njihove povelje i drugi službeni spisi precizno su bilježili promjene državne teritorije i ni jedan vladar nije miješao državu i zemlje, to jest narode u njoj. Zato car Dušan Silni piše da je car Srbljem, Grkom, Arbanasima, Frugima, Bigarom, dakle svijema narodima koji su se u određeno vrijeme našli pod okriljem njegove vlasti.
Najstariji domaći izvor o imenu Pomorje bio bi oni natpis naden u selu Studenici, koji je objavio M. S. Milojević (1872:166-167), a donosi ga i Relja Novaković (1981:87), sumnjajući u datum. Zato ćemo i mi, uz god. 845. staviti upitnik. Za tijem bi došao nešto okrnjen naziv Pomorja u Nemanjinoj Hilandarskoj povelji, oko 1198-1199, što je ponovio i Stefan Prvovenčani oko 1200-1202. Poslije toga datuma nema više griješaka, sem kasnije kada se uz termin Pomorje počinje da javlja i Primorje, i to čak u istijem ispravama. Sve ove isprave su često preštampavane pa ćemo se uzdržati od navođenja izvora. Ako nije sigurna godina izdanja, pa u literaturi stoji, na primjer, 'oko 1296' ili sl, mi navodimo tu godinu, a ako je sasvijem sporna, odnosno nesigurna, stavićemo upitnik, kao na početku.
https://preview.redd.it/467xl9rqsgzc1.jpg?width=506&format=pjpg&auto=webp&s=7115daeda981d628f28e02c761a099c1743ebee4
https://preview.redd.it/e6o3siw6tgzc1.jpg?width=472&format=pjpg&auto=webp&s=f65b1f399da072ca719c9aa084c42aaed6170c27
Potpis Stefana Tvrtka, kralja Srbijem, Bosni i Pomorju (S. Ćirković 1964: 137)
https://preview.redd.it/fp94nj0ptgzc1.jpg?width=494&format=pjpg&auto=webp&s=d32232466b4b81c4c8f2a6971a2bb8d8b05bd137
Titule Balšića prate razvoj njihove teritorije. God. 1363. papa Urban V piše braći Balšićima, Stracimiru i Durdu kao županima Zete. Balša II je "magmoficus dominus Balsa Balsich, Gente, Canine et Aualone dominus". God 1385. Balša II je "duka drački i jošte" a Balša III:
https://preview.redd.it/fxghzgo4ugzc1.jpg?width=489&format=pjpg&auto=webp&s=3d02db76e1fa3bb0af6cafc3bc6f0bb098fed9e8
Pomorje zetsko javlja se u titulama zetskijeh vladara dotle dokle traje teritorija Pomorja zetskog. Već poslije Balšića šire se na ovom prostoru Venecija i Turska tako da je Ivan Crnojević gospodar zetski. Kad se priobalno područje ponovo vraćeno Crnoj Gori, poslije vel- jega rata 1876-78. (jednijem dijelom) a 1918. u cijelosti, više nije bilo termina pomorje. Danas je to Crnogorsko primorje. Pečat Ivana Crnojevića precrtao je Simo Milutinović sa povelje o osnivanju Cetinjskog manastira, onda kada je pečat još bio čitav.
https://preview.redd.it/bvkc9zxnugzc1.jpg?width=436&format=pjpg&auto=webp&s=7625aed70eeb389cb43ef46b6cbc6a1a3fb73e72
Kao toponim Pomorje se javlja jedino u Dukljanskoj (zetskoj) državi i na Baltiku, što ne može biti slučajno, jer onomastičke paralele dva Pomorja svedoče suprotno.
5. Da li će Sveti Sava biti pozvan na odgovornost zbog "komadanja" srpske teritorije?
Videli smo da se titule vladara mijenjaju s promjenom teritorije kojom vladaju. U tom smislu su upravo ove vitule precizní pokazatelji širenja i skupljanja države. Dušan Silni se u grčkijem poveljama tituliše kao "car Srbljem i Grkom", bez navođenja ostalijeh naroda i zemalja, jer to za Grke nije imalo Značaja. Međutim, u našoj istoriografiji najčešće se citira ta skraćena titula, kao da širijeh verzija nije bilo. Time se umanjuje i državno područje i njegova etnička raznovrsnost.
Ovde ćemo navesti samo dio povelje iz 1349. kojom car Dušan Silni proglašava svoj Zakonik. Uvod ima naslov Života mojega delo, a mi ga citiramo prema prevodu Đ. Sp. Radojčića (1962:70):
"Pa tako i ja, unuk i sin njihov, i mladica dobroga korena njihovog, svetih dobroispovedanih roditelja i praroditelja mojih, da se nazovem Hristov Stefan, u Hristu bogu blagoverni car svima Srbima i Grcima i stranama bugarskim, i svemu Zapadu, Pomorju, Frugiji takođe i Ar- banasima, milošću i pomoću božjom samodržavni car...".
Bilo je slučajeva da se titula nekog vladara pomalo doćera. Ćirković primjećuje da Tvrtko I nije vladao svijem zemljama koje nabraja u tituli. Međutim, nema primjera da je vladar umanjivao teritoriju svoje države, niti da je njeno etničko jedinstvo razbijao, izmišljajući neke fiktivne narode, odnosno zemlje. Ne može se naći nikakvo objašnjenje koje bi inspirisalo vladara na takav čin, suprotan njegovijem interesima. Prema tome, kada se posebno apostrofizira srpska a posebno pomorska zemlja, to znači da pomorska zemlja nije srpska, na isti način kao što ni srpska nije pomorska! Ni jedan srpski vladar ne pominje Srbe izvan srpske zemlje. Zato oni koji u svoje i tude tekstove, o čijem objavljivanju odlučuju, opsesivno ubačuju termin "srpska" uz pomen Zete ne čine nikakvu naučnu korekciju nikakvijeh izmišljenijeh separatističkijeh pokušaja da se srpstvo Zete negira, već vrše nasilje nad činjenicama, pripisujući, posredno, antisrpske tendencije čak i Svetome Savi, koji se, na veliku žalost baš nekolicine "crnogorskijeh" istoričara potpisivao kao "arhiepiskop srpske zemlje i pomorske"! I ne samo to. On je, osnovavši srpsku pravoslavnu arhiepiskopiju, postavio i zetskog episkopa Ilariona, i zapisao u povelji:
Dakle, Ilarion nije svetitelj srpske zemlje u Zeti već svetitelj "zetskej zemli". Ni tu se Sveti Sava nije zaustavio. U žitiju svoga oca kaže da on prvo obnovi očevu, a zatim svoju dedinu, koju prevodilac M. Bašić identifikuje kao Rašku, a zatim "priobrete od pomorske zemlje Zetu s gradovima" (Stara srpska književnost I, Novi Sad - Beograd 1966:29, 415)!
*Bašić je pomorsku zemlju preveo kao primorsku, suprotno originalu. R. Novaković (1981:144) iz toga izvodi logičan zaključak:
"Dedina Nemanjinog oca, po svojoj prilici, nije zahvatala Zetu, i ta oblast sigurno nije bila ni Nemanjina, mada se u njoj rodio, jer ni Nemanja ni njegovi sinovi ne bi za nju rekli da je osvojena da je već, kao dedina, bila prethodno obnovljena"!
Svim ovim "nečasnijem" radnjama Sveti Sava je osnažio ona mišljenja koja su u Zetu videla drugu zemlju i drugi narod. Kad se tome doda da je Nemanjin otac, zbog velikog meteža u Raškoj, morao privremeno da se skloni, pa je otišao u Zetu, de se rodio Nemanja, otkriva se još jedan važan element: bježeći, da spasi glavu, Nemanjin otac se nije mogao skloniti u istu, srpsku zemlju, već je otišao u Zetu! A tamo je bio kratko vrijeme. Pa ipak, krstio je svoga sina po katoličkom obredu "pošto su u zemlji toj (Zeti) i latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu tom primi (i) latinsko krštenje". Dalje stoji: "A kad se vratio otac njegov u stolno mesto, opet se udostoji da primi drugo krštenje iz ruku svetitelja i arhijereja usred srpske zemlje, u hramu svetih i sveslasnih i vrhovnih apostola, Petra i Pavla...". Dakle, srpska i zetska zemlja razlikovale su se i po religiji, pa je jedino tako i objašnjivo da tek Sveti Sava postavlja prvog zetskog pravoslavnog episkopa tek u drugoj četvrtini XIII stoljeća, nakon što je zetska kraljevska dinastija izgubila svoju državu.
Zato se ne bismo začudili ako jednoga dana neki Batrić Jovanović, ili Rastislav Petrović, ili Jovan Bojović, podnese prijedlog da se iz Srpske pravoslavne crkve isključe svi stari srpski vladari, pa i osnivač te crkve Sveti Sava. Jer oni su dali maha onijem tendencijama u crnogorskoj istoriografiji koje nastoje da uspostave kontinuitet crnogorske države od Vojislavljevića do Petrovića, pa tome nijesu mogli odoljeti ni savremeni srpski istoričati država i prava, političke istorije i istorijske geografije.
6. Novo tumačenje Nemanjinog rodenja u srpskoj arheografiji
Srpska arheologija, također, ide putem Svetoga Save. U Arheografskim prilozima 3 Narodne biblioteke SR Srbije (Beograd 1981:123-130) Ljiljana Juhas je analizirala razlike između jedinog sačuvanog prijepisa Žitija Svetog Simeona (Nemanje) od Prvovenčanog (tzv. Pariski rukopis, iz dvadesetijeh godina XIV stoljeća) i Nemanjinog životopisa iz pera Nikona Jerusalim- ca iz 1441/42. godine u Goričkom zborniku, pisanom na Skadarskom jezeru. Riječ je o onom mjestu u Pariskom rukopisu na str. 204a/4204b/4, de se kaže (ponovo citiramo Bašićev prijevod, dok Ljiljana Juhas navodi original, iz kojega dodajemo umetke):
"Iako me tada nije bilo niti pamtim šta je bilo o rođenju njegovu, ipak sam slušao da je bio veliki metež u ovoj strani srpske zemlje вь странѣ сем срьпьсныгю землю,
https://preview.redd.it/g55mokno6hzc1.jpg?width=242&format=pjpg&auto=webp&s=172d65cb076c5fe3bedb056b45aa15fb8dfaeae0
i Dioklitije, i Dalmacije, i Travunije, i da su roditelju njegovu braća mu zavišću oduzeli zemlju, a on iziđe iz buna njihovih u mjesto rođenja svojega, po imenu ракоме
Dioklitija.
I voljom božjom i prečiste njihove matere rodi i ovo sveto dete, koje će božjim primislom biti sakupilac propalih zemalja otačastva njegova, pastir i učitelj, pa, štaviše, i obnovilac onoga što je bilo propalo, u mestu po imenu Ribnica. A kako su u zemlji toj (i) latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu tom primi (i) latinsko krštenje."
Lj. Juhas konstatuje da Nikon izostavlja početní dio rečenice, u kojoj Prvovenčani govori o sebe, jer izostavlja i sva ostala mjesta u kojima Prvovenčani govori o svome srodstvu s Nemanjom (Nikon se koncentrisao na ličnost Nemanje).
Druga izmjena koji I.j. Juhas primjećuje jeste da Nikon prenosi tekst o metežu u oblasti srpske zemlje
https://preview.redd.it/wzdw2t7f7hzc1.jpg?width=215&format=pjpg&auto=webp&s=d19ccc081c9305fa9484d7d01a06eeb2fbaae0e0
a ne o metežu "u ovoj oblasti srpske zemlje", kako piše Prvovenčani, jer on "svakako misli na deo teritorije koji okružuje teren na kome se on nalazi u trenutku kada piše biografiju, a to je, po svoj prilici, njegova prestonica u Rasu". Nikon se, kaže dalje Lj. Juhas, nalazi u drugoj sredini, u Zeti (na ostrvu Brezovici u Skadarskom jezeru).
Iza ovog uvodnog dijela dolazi tekst koji neposredno govori o događajima u vezi s Nemanjinim rođenjem i krštenjem (Pariski rukopis, 204a/16-204b/4, Nikonov rukopis 113a/12113b/2).
Već u prvoj rečenici Prvovenčani kaže da "rodi i sego s(ve)t(a)go otroka", što znači da je Nemanja imao braću. Nikon, koji preskače pomen braće, jer ostavlja samo ono što se odnosi na Nemanju, izostavlja veznik. Dalje, Prvovenčani, prema Pariskom rukopisu, piše o Nemanji kao "pogibšim obnovitelju", misleći na obnovu pripalijeh zemalja. U Nikona ta rečenica glasi mnogo logičnije, jer ne pominje dvaput iste "pogibše strane". Dakle, Nemanja je "sakupilac propalih zemalja otečestva njegova", pastir i učitelj i crkava obnovitelj, "pače že i pogibšim obnovitelj", to jest obnovitelj crkava! Lj. Juhas na ovo kaže:"U sintaksičkom i logičkom pogledu Nikonova rečenica je ispravnija. U Pariskom rukopisu je nelogično što se ponovo vraća na zemlje, kada se prešlo na nabrajanje Nemanjinih moralnih vrlina (pastira... i učitelja)." Prvovenčani, na drugijem mjestima, piše o podizanju manastira "pa je neobično da to nije istaknuto na početku"! Lj. Juhas citira slično mjesto iz Žitija Milutinova koje je napisao arhiepiskop Danilo i mišljenje S. Hafnera: da je to stalna fraza koja se mogla upotrijebiti kad se pisalo o vladarima. Postavlja se samo pitanje da li je Nikon imao u rukama neki raniji, ispravniji prijepis ili original žitija koje je napisao Prvovenčani. Iskustvo praktične tekstologije, nastavlja Lj. Juhas, pokazuje i način kako je moglo da se dogodi da se ispušti cio jedan segment. Pošljednja riječ u izostavljenom segmentu završavala se istijem sufiksom kao i pošljenja riječ segmenta ispred njega
To je pomelo prepisivače.
Daljim upoređenjem pomenutijeh tekstova Lj. Juhas raščišćava i pitanje mjesta de je Nemanja roden i de je kršten! Pariski rukopis je, očigledno, defektan, pa su se i Daničić, koji ga je prepisao, i Šafarik, M. Bašić, V. Čorović kolebali kako da razriješe nejasno mjesto, po kome je Nemanja rođen u hramu! "Ovakvo čitanje je očevidno apsurdno, jer nije moguće da se žena porađa u hramu. Znači, da bi sledeću rečenicu počeo apsolutnim dativom, kako mu je sugerirao Pariski rukopis, Ćorović je napravio blasfemiju. Nesumnjivo je, dakle, da je ovo mesto veoma teško za razjašnjenje na osnovu Pariskog rukopisa."
Zato Lj. Juhas naglašava da novu svjetlost na ovo mjesto baca Nikonov tekst. Sintagmu "na mestu rekomom Ribnica" vezuje se hram, pa navodi i o kome je hramu riječ: "presvete i prečiste vladičice naše Bogorodice"!
"Nikonov predložak je na ovom mestu bio ispravan. Ni u jednom našem srednjovekovnom tekstu se ne ističe mesto nečijeg rođenja. Ovo bi bio jedini slučaj. Kada se u opisu života nekoga junaka i pominje neko mesto to je obično mesto smrti, jer je to važno za uspostavljanje njegovog posmrtnog kulta. Pa i tada, mesto smrti se nikada ne pominje na ovaj način, na kraju jedne duge rečenice. Naprotiv, kada se pominje neki lokalitet, to se čini na početku rečenice. S druge strane, naši stari tekstovi uvek pominju lokalitete manastira i crkava. Stoga je, po logici srednjevekovnog pisanja, jasno da se Ribnica mora uzeti ne kao mesto Nemanjinog rođenja, nego kao mesto hrama u kome je Nemanja kršten."
Tzv. Nemanjin grad u Staroj varoši u Titogradu u stvari je turska tvrđava Dopedögen, čija je gradnja započeta 1472. godine, u vrijeme prelaska sa hladnog na vatreno oružje! (B. Đurđev 1962:59-61; naše Sazdanje Cetinja 1984:176). O početku gradnje te turske tvrđave izvještava Ivan Crnojević (Sazdanje Cetinja, dok. br. 19). Odmah nakon oslobođenja (1946) Zavičajni muzej u Titogradu vršio je sondažna istraživanja i ustanovio da ispod temelja turske tvrđave nema nikakve starije građevine. Prema tome, Nemanjin grad je izmišljen kao i Ribnica kao mjesto njegovog rođenja. Po vladici Vasiliju (1754/1985: 32,33) Nemanja je rođen u Spužu. S ovijem se slaže i zapis koji je Panto Srećković našao u Voljavči kod Svetozareva (SUD X 1870:25). A M. Dinić je dokazao da Ribnica nije naselje već kraj (1878:353-356).
https://preview.redd.it/64k4cfyxfhzc1.jpg?width=546&format=pjpg&auto=webp&s=e5c6b727c95abd09102ddb4b366f80e4ffffcb21
https://preview.redd.it/77sqvmn4ghzc1.jpg?width=537&format=pjpg&auto=webp&s=9dc13b9c80b9886019a2cf1e0869e94c3e16d50a

Na ovaj post inspirirala me ova dretva: https://www.reddit.com/croatia/comments/1c3992c/bomba_pred_izbore_%C5%A1eks_pristupio_mostu/
Svi političari koji su antiHDZ stalno grakću da je HDZ kupio sve medije. To nije nova vijest, no kako se to stvarno dogodilo?
Seljenjem inače tiskanih medija na internet, postojala su dva biznis modela. Prvi biznis model bio je onaj Indexov. Oni su odlučili da će živjeti od adsa i da će svi tekstovi biti otključani. Danas im je to glavni izbor prihoda. Drugi biznis model bio je model pretplate. Ideja je ta da će ljudi htjeti platiti pretplatu za kvalitetno novinarstvo. Na taj model pokušali su preći svi glavni igrači u Hrvatskoj, međutim to i baš nije polučilo rezultate. Zašto? Vjerojatno kombinacija toga što su nesposobni i zato jer su urednici već bili navikli na to da im je novina režimsko glasilo. Drugim riječima, slobodno novinarstvo umrlo je puno prije LexAP-a, čija je jedina intencija bila uništiti zadnja medijska mjesta koje HDZ ne kontrolira (Index,Telegram,Nacional). Btw, nemojte misliti da ova tri navedena su neovisni. Npr. nismo nikada došli do dna priče sa usvajanjem djece u Zambiji/Kongu, jer to nikome nije bilo u interesu objektivno istraživati. (narod.hr i slični ne smatram ni ozbiljnima ni objektivnima).
Da bi smo shvatili koliko je lako kontrolirati tiskane medije u Hrvatskoj, pogledajmo sljedeći report -- Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja objavila je analizu tržišta za 2022.godinu - https://www.aztn.hea/wp-content/uploads//2023/07/Prikaz-stanja-trazista-tiska-2022-3.pdf
Vidimo da pada broj prodanih primjeraka, u tri godine se smanjio čak 38%!
​
https://preview.redd.it/qnj98qf8mfuc1.png?width=449&format=png&auto=webp&s=99047ad99181b5c5d5c9d6c8f68839eeb2cbecf1
Prihodi od oglašavanja smanjili su se isto za četvrtinu u tom razdoblju, jer se oglašivači sele na digitalne kanale(to vidim iz eksplozije adsa u pandemiji i nakon). Pod oglašivači mislim na stvarne oglašivače, a ne na npr. javne firme ili native sadržaj nekako povezan sa državom.
​
https://preview.redd.it/lyzc8fonmfuc1.png?width=505&format=png&auto=webp&s=67af1a83078934b0826f5c866b696acbd7f1ebbd
I dolazimo do najbitnijeg grafa, a to je ovaj koji pokazuje raspodjelu prihoda između prodane naklade i oglašavanja.
​
https://preview.redd.it/u82q8rocnfuc1.png?width=484&format=png&auto=webp&s=5e2762dfe8f2e0ae91a6b8e81d67f0ec9786a5de
Vidimo da zapravo tržištem vladaju tri glavna igrača. Hanza medija i Glas Istre grupacija imaju najveći udio u oglašavanju. Što to znači? Da su posebno ranjivi na to da ih razni PRovci zovu i prijete ukidanjem oglasa ako objave neku priču. Styria je tu puno manje ranjiva, odnosno samo 24sata jer oni isto žive od adsa. Večernji list je posve druga priča, pogledajte kako se to tamo radi:
https://www.index.hvijesti/clanak/nove-poruke-rimac-sredila-milijune-vecernjem-oni-njoj-i-zalac-organizirali-party/2554881.aspx
Neuspješna digitalizacija i pandemija dovele su do toga da su tri glavna izdavača postala još ovisnija o državnom novcu. Za HDZ - to je prilika koju nisu mogli propustiti.
I tu se vraćamo na početak mog posta. Netko je ispod stavio link sa Jutarnjeg na cijelu galeriju, i vrag mi nije dao mira. Osim što mi je bilo zanimljivo što Šeks priča sa Selak-Raspudić, još zanimljivije mi je bilo što drži u rukama. I pri tome ne mislim na letak Mosta, nego na hrpu nečega što Šeks drži u ruci, umotano u plastiku. Evo slike s linka, pa analizirajmo:
https://preview.redd.it/biykgnxbhfuc1.png?width=818&format=png&auto=webp&s=4ddb01f2aba043ca763fbec3b8307643389ee72f
Vidljiv je logo firme ispod - https://vergl.hhvergl/ koja inače dostavlja novine. Riječ je o pretplati, što znači da se možete pretplatiti za cijelu godinu na novine koje želite. Na dostavnici, vidi se šest stavaka. Ako bi morao pogađati koji su to, rekao bih: 24sata, Večernji list, Jutarnji List, Slobodna Dalmacija, Novi list i Glas Slavonije.
Ako ste političar, obično ste pretplaćeni na neki digitalni pressclipping jer nemate vremena cijeli dan pretraživati novine. Ako čitate novine cijeli dan, nemate vremena baviti se politikom. Pitanje je - zašto Šeks čita 6 različitih CIJELIH novina?
Ok, možemo reći - izbori su, normalno da prati medije. No Šeks nije ni PRovac kao što su Macan, Skoko etc.
Meni ovo izgleda kao "kontrola kvalitete". Vjerojatno postoji razlika između toga što ide u tiskovna izdanja a što u digitalna. Ovdje vidimo da Šeksa zanima što se piše u tiskanim medijima, a to čitaju stariji ljudi i ljudi u kafićima.
U digitalnim izdanjima se onda damage control može raditi tako da se određene članke zaključa, a one koji su pozitivni ostave otključane. Na taj način ostaviš osjećaj novinarima koji to rade i čitateljima da su barem donekle "slobodni" u svom pisanju. Sjeverna Koreja lite.
​